čestitam na odličnom 11 mjestu samo tak nastavi

Kratak službeni brief: http://airtribune.com/13-fai-world-paragliding-championship#!day_1
Rezultati: http://airtribune.com/sites/default/files/task_result_2013-07-15_20130715-2204.html

naknadna animacija taska
http://airtribune.com/play/50/2d#

btw, danas je otkazana trka

toni samo rasturaj

Video sažetak prvog dana i utrke.

postavljen je današnji task. trka počinje u 15:15
http://airtribune.com/13-fai-world-para ... hip#!day_3

ajmo naši

edit: zaboavio sam na vremensku razliku - njihovih 15:15 je naših 14:15

Fatal error: Call to undefined function db_query() in /usr/home/airtribune/data/www/airtribune.com/includes/cache.inc on line 357

meni niš ne šljaka...

meni da
probaj odavde http://airtribune.com/ pa dalje "pješke"
ili direktno na live tracking http://airtribune.com/play/53/2d/online

opet isto javlja...i u exploreru i chromeu i firefoxu...ne kužim, jutros sam bila na njihovoj stranici i sve je bilo ok, a sad mi na 4 različita kompa neće otvorit...

U hladovini sam birtije, pijem golemu nalivenu Kamenitzu (pivo) i jebe mi se živo. Danas je moj dan za zajebat. Dakle, kao što zaključujete, scurio sam. I to ko zadnji klošar na sred doline. I već sam i track na OLCu objavio. Nadam se da moji reprezentativni suborci jašu bugarskom prerijom i da ganjaju dobre pozicije.

Krenimo redom (ili neredom, jer još nisam završio tekst od prvog dana, a o tome imam pisati podosta).Dan je izgledao jako dobro. Puše NE, što je ovdje jako dobro. Barem je tako Nikolaj govorio na predavanju. Kad puše s leđa sjeveroistočnjak, velika brda ga blokiraju i preokrene termika s južnih padina i doline.

Live track ne radi dobro. Hrga mi se javio da su on i Damir u cilju, a na live tracku su još +100 km do cilja. Live track sucks.

Live track im je sve samo ne live! Katastrofa!

To je tako sa VBI-jem: nekad radi savršeno, a nekad i zajebe.
Nije sve izgubljeno i, koliko vidim, dobre su šanse za odličan plasman.
Samo naprijed sa puno žara. (jer bez dobrog žara nema ni dobrog roštilja...)
Za utjehu odnesi večeras u susjednu sobu još jednu čašu votke i sutra lijepo po ružičastom nebu do cilja!

Krenimo redom (ili neredom, jer još nisam završio tekst od prvog dana, a o tome imam pisati podosta).

Današnji dan je izgledao jako dobro. Puše NE i to ne prejako, što je ovdje jako dobro. Barem je tako Nikolaj govorio na predavanju. Kad puše s leđa sjeveroistočnjak, velika brda ga blokiraju i preokrene termika s južnih padina i doline te tako formira finu termalnu konvergenciju u 3 linije (na rubu južnih padina planinskog lanca Stara planina, po sredini doline i iznad nižeg lanca brda na jugu).

Tako je to trebalo biti danas i zato smo se popeli s "krive" strane planine i čekali. Vuklo je s leđa, ali ovdje pojam "vući" zači da ne možeš otvoriti kišobran, u ovom slučaju suncobran, kao južnoafrička reprezentacija kojima je otpuhalo suncobran. Onda je bilo malo zatišje. Kumulusi su se formirali iznad doline i izgledalo je predivno. Osim što puše s leđa. Dobro, i malo s boka. Svi smo nakon briefinga utonuli u drijemež. Onda se opet otvorilo, pa su vjetrulje okrenule prema nama, u čelo, i tada je nastao show. Jaka termika je otkidala na stijenam ispod starta, a sjeveroistočknjak je lahorio nekih 10 m/s iza brda. Krenuli su dust devili, vrzina ili vražja kola, posmetuhi, šijavice, pijavice, tornada ili kako se već zovu. Prvo sitni materijal je poletio u zrak, a onda i 2 krila sa sjedalima. Učas su letile vrećice, speedarmovi, kape... Zabavljali smo se naredih minuta tim prizorima. Hrga je uhvatio mojim fotićem jedno krilo u zraku bez pilota (slijedi objava). Nekto od bugarske ekipe organizatora je podviknuo: "Welcome to Sopot!". Cijela serija dust devila je tutnjala oko pola sata, više nitko nije bio u drijemežu. Svi smo bili na nogama, 200 duša, možda i koja više sa staffom.

Promatrali smo kako se pod bazu diže nečija jakna/speedarm, jedna vrećica (koju ćemo poslije sresti u zajedničkom stupu pred markerom) i neka vreća za opremu, koja se nakon ispadanja iz dizanja, opet vratila na start. Svi su pljeskali. Dvoje, čija su krila razbucali dustići, Grk i Kolumbijka, su slagali opremu nanovo. Situacija se popravila i određena su vremena polijetanja te otvaranje startnog markera. 14:15 h open start window, 15:15 h open start marker. Međutim, polako je kumulusna naoblaka prekrivala nebo i dolinu. Poletjeli smo po 90 % pokrivenog neba. Radilo je. Dizanja su bila mirna i ne preko 2m/s. A imali smo više od pola sata pred otvaranje. Slikao sam. Snimao s GoPro. Komentirao, dovikivao, kopao nos, pio vodu, pljuvao niz vjetar, pljuvao u vjetar. Onda se situacija počela razvijati. Konednzacija je krenula ispod nogu. Neki su bili visoko i van baze, a neki nižei u bazi. Zbilja je izgledalo spektakularno. Međutim, počela su se dizanja gasiti. Sve je bilo prekriveno.

Otvorio se marker. Svi smo jurnuli, a ja nekako nisko. Ne znam kako sam sam se našao u tako lošoj poziciji. Znao sam da to ne valja. Okinuo sam prvu točku kao i svi. Bila je na tom vanjskom grebenu preko doline. Onda smo se zaputili u dolinu gdje je bilo bar malo sunca. Slaba dizanja preko nekih prišteva od brežuljaka uz dolinski vjetra. Trebalo je biti strpljiv i visok. Ja nisam bio niti jedno niti drugo. Kapnuo sam klošarski u sred ničega. Još na samom početku utrke. Jedno vrijem sam promatrao krila iznad sebe kako se grčevito bore da ostanu u zraku, a onda spakirao opremu i krenuo prema glavnoj cesti, kukuruzištima i oranicama, prašnjavim drumom. Rekao sam sam sebi da to više nije moja utrka. Tako manje boli.

Dok sam čitao Krležino Kraljevo (kupljeno pred put na kiosku Tiska u zbirci Jutarnjeg uz Vučjak i U logoru), uz svu tu viku, ciku, galamu, pijanjčevanje, muža, kumeka, vojaka, frajli, prostitutki, prosjaka, purgara i činovnika, domoljuba i malograđana te inih, prolazile su neke druge spodobe cestom južno od Karlova. U sito vrijeme, ljetno, samo 100 godina kasnije. Mala je razlika. Prvo nailaze dvije djevojke u pravcu sjevera, u posljednjim tinejdžerskim godinama. Gledaju me, posebno ona ljepša (utvaram si), pa brzo skreću pogled. Dvojica na jednom biciklu, ovaj stariji gonja pedale, drugi mlađi na governalu. Bicikl škripi, stariji puši, mlađi me gleda dok odmiču. Nailazi ruski kamion, sporo, bučno, smradno. Juri Mercedes valjda 100 km/h, a ja tik uz cestu, u kraju nekog hlada, da me ne promaši prijevoz. Neki nabrijani auto, pretiče Volgu. Obojica izbjegavaju rupu na cesti. Prolazi jedan gospodin u pravcu juga na poniju. Ne treba okretati pedale, lagano je nizbrdo. I on me pogldao, pa skrenuo pogled. Vraćaju se one dvije starije tinedžerke. Ova ljepša mi se sad osmjehuje (ili i to utvaram). Uzvraćam joj osmjehom, a i rekao bih nešto. Međutim, voze nizbrdo i brzo odmiču. Autobus mi trubi i bilca. Skačem na noge, mislim si to je prijevoz. Ali autobus se ne zaustavlja. Iza njega neki auto. Žuti. Dacia Logan. TAXI!!! Tooo. Sklapam knjigu i na vrlo dobrom bugarskom dogovaram vožnju. Pita odakle sam. Iz Hrvatske. Super. To tu prolazi jako dobro. Zapodjeva razgovor. Ja onako spominjem da razumijem i bugarski, slovenski, on dodaje i srpski, nastavljam i makedonski. A ne, buni se vozač taksija, makedonski ne postoji, to je bugarski, objašnjava uz spominjanje Bizanta, cara Samuila... Pa di da naletim u ovoj pripizdini na bugarskog nacionalista, pored svih mojih domaćih?! A onda obrat. Pa on je u stvari Grk koji živi u Bugarskoj.

Srećom, ubrzo me je dovezo u Sopotu u stožeru. Vožnja je bila 8 leva, ostavio sam mu 10 da ne pomisli da smo mi Hrvati škrtice. Možda razbije barem jednu nacionalističku kućicu u svojoj glavi. Ako je to tako vrijedi 2 leva tringelta (1 euro).

Dok ovo kuckam i privodim kraju, nakon 3 Kamenitze, stigao je i Hrga sa grupom od 50-ak pilota iz cilja. Priča mi dogodovštine. Frontalac, Core 3 ide brže od EnZa, maznuo je 30 pilota na final glidu (i popušio frontalac), a meni se fućka živo, dok pijem pivo.

Hvala na pažnji.

Ma Toni nemoj biti u bedu (krevetu), sve će biti u redu, sutra je novi dan. Uostalom Hrga i Damir su potegli i bili bolji od SLO ekipe!

Ma kakav bed dragi moj, dapače. To je tek izazov kad ganjaš svoju vlastitu sjenu.

Elem, malo turističkih informacija kad već nema letačkih.

Jučer smo opet imali dan odmora. Popeli smo se kao i inače žicom na vrh i čekali, čekali cijeli dan. U stvari do 16 h kad je utrka otkazana. A onda smo još u redu morali čekati na povratak nekih 1,5 h. Krila smo ostavili gore. Gužva je bila neopisva, 146 natjecatelja + organizacija (ima ih dosta) + team leaderi i posjetitelji. Cca. 200 ljudi. Žica vozi brzo, ali nakon 3 popunjene mora ići jedna prazana. Vrlo je primitivna, pa valjda iz predostrožnosti da se ne pretrpa. Ja sam pročitao pol knjige, odćorio malo i sišao zadnji. Sjever je samo još pojačao.

Izgorile su mi noge, opako. Damiru isto dan ranije. Hrgi faca. Prvo je bilo oblačno s tu i tamo malo sunca, a onda se otvorilo i nemilosrdno pržilo. Bio sam u kratkim hlačama, a gore sam imao duge rukave i kapu, odnosno potkapu preko lica. Nisam bio svjestan da mi noge mogu tako izgoriti. Sad me malo peckaju. Danas sve dugo na sebe. Sinoć nismo izašli van. Kupili smo neke nareske (fini su) i bocu crnjaka (onaj Štefanićev teran u bocunu koji smo ponijeli već riješili), pa smo nakon popodnevnog odmora malo mezili, pili i pričali. Ovdje je hrana jeftina i ukusna. Jedemo 2 puta dnevno u restoranu. Doručak i večeru, omlet sa sirom, ham & eggs, jaja s lukom, jaja na oko sa sirom, jaja s sirom i povrćem..., pa onda pileća jetrica na lovački, pileća jetrica na luku, pileći želuci na lovački, pačja srca na luku, teleća, svinjska jetrica, teleće škembe (da da fileki) sa sirom, povrćem i šunkom zapečeno, pa škembe čorba (fileki, ali na juhicu, ne kao naši, uz to ljuta mljevena paprika i ocat i češnjak za dodati), volim to, pa uživam. Imaju i drugih "normalih" jela i sve je fino i mnogo pojeftino (tako oni kažu). Uglavnom ih kužimo kaj pričaju, slično makedonskom, ali i mnogo srpskih/turskih riječi. Brojeve izgovaraju isto kao i mi. Čirilicu čitamo bez problema, samo smo se trebali naviknuti na neka njihova slova.

Toni, zaboravio si samo da napises da je kod nih NE - Da, a Da- Ne (kada pokazuju glavom)

Danas dobra i duga tekma, nekih 120 km. Išlo je dobro do pred zadnju točku kad je zatvorilo i trebalo je strpljenja i maknuti nogu s gasa. Hrga je bio na tom mjestu drugi. Ja sam gasirao i vidio sam da to neće na dobro, ali nisam pustio speed 15 km glajda. Onda sam morao, jer je bila kriza. Vrtili smo nule. Dosta nas u prvim redovima je popušila, a ekipa koja dolazila iz pozadine, s manje speeda i više visine mogla je čekari da se otvori. Pokapali smo, a oni su polako vrtkali. I navrtkali sa zanosom. Bila je patnja, ali su uspjeli u slabim dizanjima održavati visinu, okrenuti zadnju točku i finiširati final glid od 16 km niz vjetar. Damir je oko 10.mjesta. Time smo bolji od Amera što nam je cilj od početka. Četvorica Amera su kapnula gdje i mi, a sad se nadam da je Habi bolji od Erica. Utrpao sam im se u kombi, a da nisu znali da imu petu kolonu u svojim redovima dok smo skupljali ostale pokapale USA pilote. Imamo i mi i Srbi fetiš na njih da budemo bolji. Bolji smo i od Srba posljednje 2 utrke (najmanje zbog mojih zasluga), pa plaćaju cugu i danas i sutra. Slovenaca je 4 u cilju.

Daj ne brabonjaj. Znaš, Toni ima stabilan brak sa voljenom ženom koja je uz to i informatički pismena... daljnje zaključke izvuci sam...

Rport na engleskom od danas:
http://www.aprendeavolar.com.mx/blog/di ... -parapente
120 km smo odgonjali za 3h33min

fotke os Sheela: www.azoom.ch/fotos/archiv_sopot.php