Ponedjeljak je. Buđenje u 5:30h, uz nekoliko noćnih probuđaja. Košta vukodlači okolo po hacijendi. Čita na tabletu. Kuha kavu. Hoda. Prvo higijena, pa kava i musli sa mlijekom, wc i na doručak oko 8h. Oko 7h izlazi iz svoje ćelije Maja. Nema Košte. Rekao je da će nas sve probuditi prije 8h i da je u 8h pokret na doručak ako bismo krenuli s prijevozom u 9 h na start. Evo njega malo prije 8h. Nije mogao spavati, pa je u noći uzeo tebletu za spavanje. I uspavao nam se vođa puta. Brzo smo bili na doručku u fastfudarnici na ćošku na trgu gdje staje prijevoz. Jednom nogom si vani na pločniku gdje stoji oprema, a drugom unutra za stolom. Naručujemo sendviče s piletinom. Neka kombinacija tosta, sendviča od salame, prekjučerašnjeg bijelog mesa sitno narezano i puno povrća. Ukusno je. Nema piva Poker već Club Colombia. Nema veze, bitno da je hladna. Odlazimo razmijeniti pare kod nekog prodavača-žmuklera. Kurs je 275.000 bakula za 100 USD. 5 somova manje nego u banci, ali u banci to traje pola sata, dok se ispune formulari i dok ti uzmu OTISAK PRSTA! Pa ti reci da u Kolumbiji vlada bezakonje. Nema veze, tih 5 soma bakula je 12,5 kuna pa ćemo preživjetu tu pljačku. Zoki primjećuje da kod starog žmuklera ima zanimljivih pitvina. Malo komuniciramo i na ručnom jeziku uzimamo brandy Domecq od 0,375 l koji stoji 42 kn pa i nije baš jeftin. Ubrzo smo ga probali i vrijedi svake lipe. Sad još kartice za lokalno telefoniranje. Košta se uzrujao jer mlada dama u trgovini mobilijarijom nije mogla namjestiti tu novu karticu u njegov super dobar CAT telefon. Naime, postavke su na hrvatskom. Kod Zokija i mene je bilo brže. Sad još Maja. Košta se uzrujava, jer dok sam ja trknuo maznuti doručak i javiti Maji da je ona sad na redu, Maja veli da joj uzmemo neku najobičniju karticu samo da može razgovarati. Eto, zato se Košta uzrujao jer to ne može samo tako. Mora ona doći. I došla je. Za to vrijeme Zoki i ja smo maznuli po pivu i isprali usta Domecqom. Maja ne ide s nama jer se jučer spustila s brda u japankama i nabila žuljeve (autom treba pol sata po zavojitoj cesti, hrabro je to izvela). Uzimamo taxi prijevoz malog Hyundaića, a golemi i krupni šofer tovari Zokijev i moj ruksak na krov, dok Koštin dječiji stane u prtljažnika.

Dolazimo na start na vrijeme, prije 10h. Zoki i Košta slažu Zokiju na sicu speed. Otišao sam za to vrijeme brabonjati u obližnju eukaliptusovu šumu. Fini je hlad. Vani sunce prži da koža cvrči. Opet se unisono spremamo i tako nekako polijećemo. Vjetar je najtaman. Pravocrtni let do dežurnog stupa ispred malog starta i polako gore. Nije kao jučer. Inverzija je i bubaju baloni koji se probijaju kroz taj sloj. Kao i kod nas. Izbijamo nekako na vrh tog stupa. Zoki i ja smo se dogovorili da ćemo zajedno letiti. Obećao sam da neću vući speed, jer ga to frustrira. Nakon prvog stupa krenemo po nižim padinama osnovnog grebena. Većina raje se zabila na vrh grebena, ali danas mi se ne da tamo, jer je inverzija i buba. Već sam imao klofanac. Danas i nije kao jučer. Termika pokazuje zube. Po grebenu još ide, ali onda izlazimo nad ravnicu i teško ide. Mislim, jučer sam se razmazio i kaj je sad ovo. Oću jaku, široku i dobru termiku. A mučim se k'o između Varaždinskih toplica i Ludbrega. Na sredini ravnice prema drugoj strani doline vrtimo OK termiku u grupi. Bilo je nešto krila ispod i ispred nas pa smo lako uhvatili to dizanje. Ne ide visoko 1800 m. A i buba, sad više ne brojim klofance nakon 5-6. Prebacujemo rijeku i dolazimo na brdašca kod La Viktorije. Panorama je kao golf teren. Trava, tu i tamo neki žbun, jezerce, sve brežuljkato i slatko. Vrtimo prvi stup. Zajedno. Krećem dalje, Zoki malo odlazi u stranu za bolje opipavanje terena. Dižemo neka srednje jaka dizanja sa zanosom vjetra sa sjevera. Zanimljivo je na ovom terenu da su vjetrovi vrlo promjenjivog smjera i uglavnom su lokalnog karaktera. Krenemo po grebenu na sjever i puše sjever. Prebacujemo se po dolini dio puše zapad, a onda nas uhvati istok. Nisko, dolje jug. Opet se vraćamo prema brdima osjeća se NW, SW, pa W. Nisu to jaki vjetrovi 7-8 km/h, a znaju doseći 11-12 km/h. Nije nešto, pogotovo za jača krila pod speedom, ali ih treba uzeti u obzir. Stječe se dojam da se stalno leti u vjetar. Na svinjogojskog farmi je dežurni stup. Navijamo na 2100 m i od tuda nemamo problem s visinom slijedećih 20 km. Vozimo se tim vrežuljkastim krajolikom, a ispod nas autoput na kojem možeš zaustaviti prijevoz ili autobus. Prošli smo i gradić Zarzal iz kojeg vodi cesta i most preko rijeke do Roldanilla. Nema ti majci prijeći rijeku gdje bi ti htio. Po 20 km uzvodno i nizvodno nema mosta. Letimo prema jugu, preko polja šećerne trske i pokoje oranice koji su okidači termike. Cilj je tvronica s dimnjacima i dimom. Odličan okidač. Dižemo 1800 m, ali vidimo da sve smo niži i odlučujemo se na povratak po poznatom termičnom putu prema Sarsalu i cestom do Roldanilla. Mala kriza na oko 1400 m (pod je 900 i nešto m), ali kolege lešinari su tu da markiraju i ukažu na termičnu aktivnost. Nakon prolaska zavoja blatne rijeke i mosta, podižem nad jednom velikom hacijendom s bazenom na vrhu brežuljka stup do 1500 m. Sad sam već u Roldanillu, ali idem zatvoriti trokut prema startu. Zoki odustaje i slijeće. U ovo vrijeme puše preko brda sa zapada i treba se probiti kroz žestoku termiku nad Roldanillom (kotlina, poput Buzeta popodne kad udara maestral i termika zajedno) u vjetar i u visoka brda. Start je 1800 m. Dolazim na 3 km do starta i odustajem jer udara šakam. Slijećem na službeno sletište. Podučavam Felipea kako se slažu krila s rigidom i ponavljam istu mantru manana će on sam to složiti. Plaćam 2 soma bakula čiči sa sombrerom na izlazu s livade i pješačim koji 500 m do trga i birtije s najboljim hladom gdje me čekaju Maja, Košta i Zoki.

Bili smo u opskrbi i kupili onaj fini brandy Domecq od 0,7 l. Mali rum 0,375 l. 2 bijela i 2 crna vina. Za večeras će biti dosta. Crno vino je za sangriju. Posije letenja smo išli na Koštin pollo (pečena i pohana piletina u nekom fast foodu, vrlo ukusno i jeftino), pa sam usput uzeo 8 kriški super finog, slatkog i slasnog ananasa 4000 bakula ili 10 kn. Svima se svidio, posebno Košti. On voli slatko. Na povratku smo kupili još toga ananasa za večernju sangriju. Napravili smo sangriju i stavili u fridž. Maja je Zokija namazala maskom ili stavila masku na lice, kako li se to već kaže. Izgleda presmješno onako bijel. Odmah je pokupio naramak lajkova na fejsu. Malo poslije Maja i mene maže, maškara. Ležimo tako Zoki i ja u našoj ćeliji kad ulazi Košta i veli: "Koje ste vi pičkice, samo se mažete. Nikad nećete imati ovako lijepe bore k'o ja.". Uzimam knjigu i nakon 5 stranice padam u san. Oko osmice idemo u šetnju i na neki ulični roštilj koji je Košta nanjušio. Sjedimo na plastičnim stolcima u rukama nam slasni ražnjići i Poker pivo. Probali smo te ražnjiće i kobasu s roštilja. Vrlo, vrlo ukusno i sočno. Vraćamo se u hacijendu i udaramo po sangriji s rumom, rumom posebno. Sve je tako ukusno, i jelo i pilo. Dok žvačemo i cugamo sangriju te trkeljamo o danu. Ja malo piskaram blog. Skidam fotke s Goproa. Zoki uči španjolski od Košte. Košta će: "Kako se kaže molim jedno pivo.". Zoki odgovra: "Una cerveza por favor!". Bravo Zoki, sjedi pet. Kako bi naručio 4 piva? Zoki izgovara: " Una cerveza por favor kvatro!", i pokazuje 4 prsta.

Utorak je. Probudio sam se kao i inače u 5:30h, sinoć smo ranije legli u 22h, pa sam se naspavao. Završavam skidanje i cropanje fotki iz GoPro snimaka. Naporno je do iznemoglosti. Zašto nisam uzeo i fotić. Ko gleda stotine snimaka kad se jednom vratiš doma. Nitko. Čak niti sam snimatelj. Odgovaram na brdo poslovnih mjelova. Ne na sve, neke ću kasnije. Košta donosi Zokiju i meni juventas con jamon (ham&eggs). Naručio sam na whatsapp dok sam brabonjao na wc-u, jer se Košta pohvalio slikom kako klopa. Maznuli smo ih hitro. Zokiju nije dobro. Izgleda da ga je opizdeknula sunčanica, plus je izgorio po licu, čelu, nosu, obrazima, trepavicama, a i oči su mu natečene. Boli ga glava, malo mu je i mukica, ali jaja je mrknuo, kao i jednu limenku Pokerice te isprao usta Domecqom. Pišem blog, odgovaram na mejlove, gledam jesu li više pare stigle do Kolumbije koje sam uplatio u petak u Zagrebu za naše kotizacije. Nisu. Prolazi vrijeme i Košta se uznervozio. Požuruje me da krenemo. Odgovara mu da ću ja kasnije. I on odlazi.

Kad sam svršio sve što sam planirao, odlazim do zdravljaka gdje je paragliderski prijevoz. Maznem una potia de fruta sa marakujom, papajom i bananom te sendvič de pollo + Poker. Ako dobro brojim, to mi je treći ovo jutro i izgledalo bi to čudno, što tako rano pijem toliko puno, da nije vežne pojedinosti. Naime, u Roldanillu je 11h, ali u Zagrebu je 17h. Tijelo i glavu je teško prevarit i zar čovjek poslije posla ne može koju popit. Osvrćem se uokolo i ne vidim niti jednog ruksaka, kamo li pilota. Pomalo poćinjme kužiti Koštinu nervozu. Nakon nekog vremena nemaš suputnika za gore. Pitam jednog taksistu koliko je fura solo do gore, veli 30.000 bakula. Mislim si ja puno je kume. Možda ipak netko dođe pa podijelimo trošak. Sjeo sam u park, u hlad, da imam bolji pregled na trg i okolne pristupne ulice. Prolazi vrijeme, ljudi lete, a nigdje pilota suputnika na vidiku. Ma koga jebe. Natovarim krilo na kičmu i pomaknem se 50 m dalje do prvog taksija. Vozi Miško. Kad preračunam u kune to je 75 naših krznenih životinjica. Pa i nije neka velika pljačka. Dolazim za pol sata na start, a tamo žicom pristup zatvoren. Vjerojato su lokalci zatvorili prolaz da se manje gazi trava, priječe izletnici koji isto tako bauljaju po startu ili tako nešto. Provlačim se ispod bodljikave žice i prilazim startu. Nema p od pilota i nema k od krila. Mora da sam dobro zakasnio. Sam samcat na startu uz nekoliko izletnika. Naravno sav je njihov fokus na meni, dobro sam im došao za zabavu. Već puše prilično, ali ne i neletivo. I puše s dobre strane pa je to plus. Spremam se a neke cure se kikoću, ko zna kaj im je smiješno na meni. Ne smeta mi pa se pripremam dalje. DI SU MI TENISICE!? Jebote zaboravio sam ih. Izvadio van da se malo proluftaju i nisam ubacio. A kaj sad. Letit ću u kroksicama. Navučem onaj šatro remen preko peta i ćeraj. Prvi pokušaj starta me ispalilo u zrak. Malo sam pretjerao sa silom na A linije Zene. Nisam stigao do kraja iskontrolirat i vratilo me na zemlju sjedećki. Rušim krilo. Ovo je prvi put od kad letim Zenu da mi se to dogodilo. Sa Enzom mi je to bila normalna pojava kod jačeg vjetra. Jednostavno nisi ga mogao dozirati da te ne mlatne. Sad bi Air Saša razvezao temu o potrebitosti vježbanja, vježbanja, treniranja i samo vježbanja polijetanja svim mogućim tehnikama. Srećom pa se sam odjavio sa foruma. Možeš dati početni impuls A linijama na Enzu i potom ga onda smanjiti, ali izletit će silovito koliko god bio pažljiv, a onda ga treba ukočiti brzinom pola zamaha krila kolibrija te ga u drugoj polovici istog tog zamaha pustiti, pa opet ukočit i tako do stabilizacije pred polijetanje. Kad to uspješno napravim neovisni promatrač ne bi niti primijetio da sam mahao rukama gore dolje. Njemu bi to izgledalo kao da sam rukama mirovao. Međutim, usporena snimka za 1000 puta otkrila bi to mahnito mahanje. Sa Zenom je drugačije. Lako ga se isprati sa A linijama i daje dovoljno vremena da ga pošteno ukočim najnormalnijom brzinom i nastavim polijetanje. Međutim, mala fjakica me uzela, pa te tenisice, pa sam na statu... Tko zna. Drugi pokušaj je bio bolje isplaniran i uz više koncentracije. Dobio sam zasluženi aplauz promatrača. Kroksice su ostale na nogama. Vjetra ima, ali pristojno je. Sve je tu za novi let brdima i dolinama.

Odmah sam navrtio 2100 m do baze na dežurnjaku isped Pico starta. Nevjerojatno je da su dežurnjaci na vlas na istom mjestu, na vlas na istom hrptu istog drveta banane i da ih na isti način zavrtim. Dobro ima i kod nas dežurnjaka, znamo za one nad Grbom na Japu, pa malo dalje Pintarov stup, onaj na Konju na Ivki, ali svi se oni različitim danima drugačije poviju, uviju, zaviju, razbiju i ponovno povrate. Ovi ovdje su stameni ko mramorni kip. Pretpostavljam da je to zbog nedostatka generalnog vjetra, ali i jake termike koju taj vjetar ne može saviti. Danas sam odlučio ići na jug. I zaputim se ja tako bezbrižno. Uglavnom nema krila na koja sam navikao proteklih dana. Tu i tamo koji rekreativac plahuta oko starteva i nad Roldanillom. A onda sam ugledao neko krilo prema Bolivaru, baš u jug gdje sam naumio krenuti. I krenem ja tako, prebacim prvu rupu pa nastavim prema jednom špicu iznad Bolivara gdje su odašiljači. Tamo vrte još 2 krila. Vjetar me sve više guta. Kao da puše iz ravnice. Sve me više žvače i mašem rukicama ko kolibri da krilo zadržim iznad sebe. Dođem ispod tog vrha, a tamo udara žestoka termika koju je teško vrtiti. Ona 2 krila su otiša dalje po grebenu prema jugu. Bilo mi je to preživčano i padao sam pod greben. Ugledam kolege lešinare kako idu nad ravnicu i pomislim da je to dobro i za mene. Krenem za njima sa brzinom 20 km/h. I dalje tuče, pa ne diram speed. Curim, curim, jebote kako curim. Hoćeš ti baš na jug konju jedan. Moram se maknuti od jednog manjeg grebena koji mi stoji na putu da se prebacim u Bolivar i da tamo sletim. Vjetar me gura nad rijeku. Sad sam iznad polja i vjetra je po dolini puno. Sjever, baš iz smjera gdje bih se trebao vratiti prema Roldanillu. I tako padnem na 1200 m nad poljima trske. Sad mi više nije svejedno, ako sletim na lijepa polja u meandru rijeke kako ću se izvući odavde. A imam li visine da se vratim do glavnog puta preko rijeke je pitanje svih pitanja. Uhvati me nervoza, psujem ko kočijaš, jebem si sve živo i neživo i tad ugledam lešinare. Vrte dečki nad nekom oranicom tog meandra. Ma idem tamo. I zbilja pokupim dizanje. Zakošeno vjetrom, vrlo živo, ali guza ide gore. Vadim se iz nezgodne sitacije. Soma šesto, sad sam hrabriji i idem bočno na vjetar, ali se i pomičem prema Bolivaru i civilizaciji. Letim dalje i zaobilazim onaj ćošak od grebena koji mi smeta prema Bolivaru kad naiđem na novo dizanje. Soma i devetsto. Opa miki, sad sam se razbahatio. Nema više sijetanja u Bolivar idem preko ravnice na drugu stranu. Prvo, ravnica je moj teren, a drugo nema više bubanja vjetra i termike oko brda. Sad nek' me buba kad sam visoko. Do La Paila sam lako došao. Tamo je poznata čađara i dimljak kao marker na koji računam. Međutim našao sam obilje termike. Kako sam se približavao brežuljcima s druge strane doline tako su se počeli paliti i kumulusi. Slijedećih 30 km letim na sjever po konvergentnoj kumulostradi do Obanda da je to bilo gadljivo. Ne padam ispod 2000 m, a često dižem i 2500 m. Potpuno druga slika nego jučer, i potpuno druga slika nego na početku leta. Putem srećem mnoštva krila koji lete u suprotnom smijeru, oni su prvo išli grebenom na sjever i kod La Uniona se prebacili na brežuljke pa sad voze prema jugu. Kad god sam pomislio završiti let na sjever i početi se vraćati, tako mi se novi kumulus upalio ispred. Na koncu kod Obanda širi se ravnica i nestalo je i kumulusa. Okret i let do Roldanilla 30 km je bila pjesma. Nisam više niti vrtio. Krenuo sam sa 2500 m i vjetar me lagano gurao. Ovako je lagano letit. A malo mi je falilo da se uvalim u močvaru šećerne trske. La vita e bella! Malo sam išao popraviti prelet do starta i normalo me termika s vjetrom nad Roldaillom razbila, ali ne mogu si pomoći. Tu je neki mazohistički poriv u meni da nakon 4 h leta i preko 80 km prelata još se malo izbičujem. Jedva sam se spustio na sletište. Sve je dizalo. Dugo nisam spiralirao. A napravio sam to bez Anti-G pomoći i nije ugodno. Zabijaju ovi dvolajneri ko preumatski čekić u sic. Moram ponovno počet letit sa Anti-G spravom. Klinci dotrčavaju, ja im mimikom i engleskim (kao to će bolje razumjeti nego hrvatski) uz naprstak španjolskih riječi objašnjavam kako da slože krilo. Dva soma klincima, dva soma čiči i peglaj dalje.

Došao sam doma mrtav, ostavio krilo, otuširao se hladnom vodom (ne zato što mi je to trebalo već što se nešto u hacijendi pokvarilo) i protegnuo noge do birtije u hladu pored crkve. Tamo, pogodite koga zatičem, Maju, Zokija i Koštu. Ritual se nastavlja. Prvo pivkaneri, pa klopa. Dan smo završili Zoki i ja u večernjem romantičnom odlasku u bar Music in vivo. Ja sam pročitao Muzika i vino te tako tražimo od konobara vino. Veli on nemamo vino. Kako nemaš vino kad ti piše na izlogu. Uperi on kažiprst na natpis, a kad ono piše Music in vivo. Što je Toniju milo to mu se i snilo. Dobro, a kaj imaš pitamo. Veli on pivo, sokove. Dobro, dobro, preskoči to. Imaš li ron (rum). Ima. Daj. Ovdje nema točenja pića na čaše. Samo boca. Doduše imaju i manje boce, pol butelje 0,375 l. Tak smo dobili i taj ron. Jako dobar. Riječ, po riječ, čašica po čašica, maznuli mi taj ron, pa krenuli na spavanje. Doma smo još malo proćaskali uz souvignon blanc. Nije bila niti ponoć, a već smo svi debelo hrkali.

Danas kreće prva tekma. U 8h nas nacisti tjeraju na start. Bit će pljuskova kao i jučer pa ćemo neku kraću i raniju tekmu.
Možete pratiti live kroz 2 h (6 h je vremenska razlika)https://airtribune.com/roldanillo-2nd-open/blog__day_1

Srijeda. 7:00 h. Ne mogu vjerovati da sam prespavao noć. Samo sam se jednom probudio. Higijena, kava, fejsbuk, pregledavanje jučerašnjih snimki i na doručak. U pekarnama, koje imaju i stolove, može se dobiti doručak. Ham&eggs sa nekim njihovim popečkima od kuruze (meni nejestivo) i Poker pivom stoji 12,5 kn. Koštin doručak se sastoji od istog jela, samo umjesto pokera pije neki jugo (čita se hugo ili sok) i isto košta. Zoki s Koštom ide u trgovinu likerima (u velikim dućkasima malo je cuge, ali zato imaju specijaliziran trgovine). Uzimaju 2 Domecqa. Košta se sjetio da se ne otimamo na startu ko će ponijeti jedan zajednički, već da uzmemo dos Domecqa. Tovarimo se sa Švabama u pick up. Na startu vježbamo španjolski (Košta nas podučava). Pita Milenog: "Kako ćeš naručiti 4 piva?". Odgovara Mileni: "Una cerveza por favor, kvatro.". Dobro, može i tako. A može i ovako: "Dos cerveza por favor.". Onda konobar ode i donese 2 pive, a ti ponoviš: "Dos cervezas mas.". I tako nam je vrijeme pred start prošlo u ugodnom čavrljanju. Košta me zamolio da mu snimim reklamni film za vinajk Domecq kad budme u prilici, ali u zraku. Pitam ga za razlog. Veli Košta da to je za mog prijatelja Maslinu.

Zoki je ponovno u sedlu. Danas letimo zajedno. Narvrtimo pred startem, pa prebačaj po uhodanoj ruti na slijedeći greben iznad Roldanilla. Navrtimo i dalje po grebenu na sjever. Okrenem se ja a Zoki leti od grebena i od rute prema gradu. Pitam ga na stanicu zašto ide van, on mi odgovara da je nešto krivo zakopčao i da mu kokpit stoji ukoso i bode ga u glavu. Usput psuje ko kočijaš. Nastavljam i velim mu da to sredi pa ako može da i on nastavi. Nakon nekog vremena dolazi u moj stup. Opet smo na 2 soma i nešto. Nastavljamo po grebenu na sjever brzo i efikasno. U jednom momentu, prije starta na tom dijelu, ugledam jednu bazu u formiranju i odlučim iskoristiti mogućnost VBI (vlastite brilijantne ideje -TM@Box). Nisam je uspio uhvatiti veće se razbila. Dok sam se vratio na greben pao sam na 1500 m i sad me žvaču neizgrađene grebenske termike pomješane s lokalnim vjetrovima. Nije dobro, ali već ću se ja dići, misim si. Curim, curim, padam na 1400, 1300, izlazim van jer više tu ne mogu grebati, pa 1200 m i onda shvaćam da sam gadno zajebao. Zoki je navrtio, kao i ostali. Uglavnom izašao sam skroz nad dolinu i našao se nad nekm brežuljkom na kojem me je odvaljivala divlja i uska termika, baloni, vjetar, koješta još. Pao sam na 82 m iznad zemlje. Govorim Zokiju da nastavi bez mene, jer ja kanjivam. Imam 2 pozicije za sletiti, ali i dalje jašem neke balone. A onda je pomalo krenulo. Pa su mi se priključila 2 prijatelja lešinara koji su me povukli malo dublje da pokupim bolja dizanja. I eto, spasih se ja, ali sam izgubio 40 min. Ugrabio sam 1800 i dokopao se grebena. Sad ga ne puštam. Javljam Milenom da sam se spasio i da gazim za njim. On je već kod La Uniona i sprema se prijeći dolinu na niža brda. Brzo sam pod speedom letio kroz konvergenciju po vrhu grebena te učas bio nad La Unionom. Zoki je vani nad ravnicom. Uhvatio je neku grupu. Skužim ih i priključim im se. Taman su počeli vrtiti. Navrtimo nas dvojica i prebacimo se južnije na brda od La Viktorije. Ovi iz grupe su išli baš nad mjesto, njih 5-6. Maznemo dobra dizanja i letimo ko po autoputu. Usput snimam reklamu za Domecq za za Koštinog prijatelja Maslinu. Potežem koji gutljaj da ubijem dosadu. Zoki je počeo nešto zatezati i nikako da se sinkroniziramo. Vidim kumulostradu kako se pali prema jugu i ne gasiram jer čekam Zokija. Međutim, nn se vuče. Maznem nad onom svinjogojskom farmom gdje se smrad ćuti na 2500 m predivan stup. Zoki vrti sa onom grupom koju smo ostavili ranije. Spičio bih ja, ali dogovorili smo se da letimo zajedno, a i on je mene pričekao kad sam se zabio u pod prije sat vremena. Nad Zarzalom dignem pod bazu 2500 pa i prema 2600 umačem. Čekao sam ga nekih 15 minuta. Smrzo sam se. Išao sam na istok pod drugu bazu nekih 2 km, pa se vratio. Kad evo grupe i Zokija među njima ispod ove velike baze. Vrte, vrte, ja čekam i dovikujem Zokiju na stanicu da se požuri, jer mi je hladno. Kad upita Zoki: "Pa di si ti.". Kako di sam, jebem te mutava, iznad tebe. I pomalo mi skužimo da nismo u istom stupu. Kad mi se primaknuo taj King uvidjeh da nije Zoki. Kaže Zoki da je ganjao nekon Zena isti moj prema istoku. Krenem sad ponovno na istok i napokon se pogodimo. Nastavili smo sad zajedno na jug, a i bilo je puno drugih krila koja su nas prešla pa smo imali markere. Oko La Paile smo ponovno zaostali. Ja sam nešto navrtio, a Zoki je morao van na čađaru da pokupi dizanja. Uvidjeli smo da je postajalo sve slabije. Odpičili smo još nekih 7-8 km na jug da popravimo trokut i natrag se vraćali po slabijim dizanjima. Treba prletjeti još 15-20 km preko ravnice do Roldanilla. Kupim bolja dizanaj od Zokija, a on nikako. Prije Zarzala odlučim prijeći dolinu, a Zoki nastavlja prema Zarzalu. Sve je bio niži i kapuno je. Ja sam hvatao neke konvergencije i imao solidne visine od 2000 - 1800 m. Pred rijekom i manjim brdima počeo sam tonuti i osjećati zapad koji se prelijevao preko visokih brda. Letio sam u vjetar. Na nižim brdima, s antenama i odašiljačima kupim dizanja i do 1300 m dižem skoro 1900 m pa prebacim Roldanillo i pokušam se približiti startu koliko mogu. Prolazuim kroz uobičajenu turulenciju, ali već sam naviknuo. Puno smo mogli bolje iskoristiti ovaj dan, ali prvo sam zezno ja, pa se onda Zoki vukao i tako je ispalo. Zoki je krivo zakopčao lijevu i desnu stranu kukuljice na Forzi, pa je cijeli let letio sa ukoso i sipred nosa postavljenim kokpitom. Sletio sam na gradski stadion. Usred grada, bez ograde, samo na zapadu tribine i 4 vrlo visoka stupa s reflektorima. Okolo atletska staza i još trave. Ma milina. Tu su mi prošla dva tinejdžera za složit krilo. Vidim ovi znaju, čak znaju i modele koji lete. Malo komuniciramo, oni slažu dok zapišavam atletsku stazu od nekog pijeska. Platio sam im najviše do sad, 3000 bakula. Na kraju sam legao na finu i meku travu koja se ne kosi kao kod nas na 2-3 cm, već je ima. Čavrljam sa ženom preko whatsappa neko vrijeme. Svi su otišli. Sunce prži. Ja ležim. Kad mi počinju dovikivati neki tipovi s tribina. Koji k sad ovi hoće. U suncu su mi i ne vidim ih. Krenem ja pomalo prema izlazu i tim tribinama, i dalje razgovarajući an telefon. Kad sam došao bliže, to su bili igrači. Oblače dokoljenke, kostobrane i vežu kopačke. Ide tekma. Aaaa, zato su vikali.

Nakon pive kod crkve sa Majom i Koštom, otišli smo na romantičnu večericu kod Kineza. Boca Souvignon blanca i dvije mineralne, kokošja juha s batkom i komadom prsa da viri iz zdjelice 10 cm (izgleda ko da se pile utopilo u juhi, ali vrlo ukusno) te neki povrtno-pileći miksovi. Uzeli smo najmanje porcije, a i te su obilne. Umor je proradio, pa smo navečer bacili novu rundu sangrije i ostali doma.

Četvrtak letimo po oblačnom vremenu. Dos botillas de Domecq brandy je ritual. Zoki ja letimo do Toroa. Slaba su dizanja, ali ih ima. Potpuno zatvoreno nebo, a dežurnjaci su tu, samo slabiji. Po standardnoj ruti ide kao svaki dan, ali pazimo na visinu. Do La Uniona nije bilo problema. Onda smo pali s visinom i išli direkton rutom preko grada. Zakačili smo ispred start i grebena na La Unionu. Navrtili do 2100 i gas preko starta u unutrašnja brda. Nastavili smo za Toro, ali je bilo sve slabije zbog pokrivanja. Tu obično i vjetar počinje raditi smetnje. Manja su brda i vrlo izlomljena. Slijetanja ima u izobilju, pa nije frka. Ušao sam u jedan manji greben na kojem sam vrtio prvi dan, preskočio dalekovod na 1500 m i polako dizao visinu. Ovdje su dalekovodi razvučeni po grebenu i to pred vrh, Logično mi je da idu po dolini, ali jok. I jako, jako su debele žice, pa se dobro vide. Mada ti nije svejedno kad letiš uz njih. Lijepo bi bilo nasloniti se na greben i tako pravocrtno letiti, ali ne može na svim visinama zbog dakekovoda. A ako si ispod njih onda baš i nisi u nekoj zavidnoj poziciji. Zoki i još jedan Zeno su kapitulirali u Toru i sletili. Počeo sam se vraćati prema La Unionu. Samo sad sam puno niži jedva 1800 m, pa još niži i vidim da ne mogu direktno preko startnog grebena. Pa sam zaokružio i tu me uhvatip vjetar sa zapada. Baš sam letio u nj. Osjećaj je ko kad se nisko vraćaš s Lupoglava, a zapad je pojačao. Grebeš, a termika nošena vjetrom po grebenu ljulja i udara. Kao da letiš po valovitom moru. Malo gore uz ubrzanu frekvenciju varija, pa ronjenje dolje, kočenje krila, pa opet se krilo propne, a vario zacvili na najače. Nakako sam prošao do ispod starta, pa preko La Uniona vrtio nekoliko stupova između 1600 i 1800 m te se dokopao osnovnog grebena prema Roldanillu. Poslije je bila pjesma. Sijetanje 4000 bakula i na pivu kod crkve. Maja letila 1 h tandem s lokalcem doseljenikom Jonatanom koji ovdje ima paragliding hotel. Dao joj je Jonatan da upravlja. Sad smo svi letili iz ekspedicije.

Klopa u restoranu Guadalupe, steakovi i chicken wings. Sve fino, ali nas je iznenadio račun za vino, dobro čileansko od Gato Negro, 60 soma bakula (150 kn). Neš' više. Riješili smo i Zokijev Domecq. Nakon nekoliko dana nikako se ne mođemo načuditi gdje imamo tolike gubitke na cugi. Ne možeš nakupovati koliko isparava. A točno znamo Zoki i ja koliko je nama dvojici potrebno pitvine na dan. Da li evaporira, ne proljevamo, barem ne svjesno, a onda nam se upalila žarulja. Maja!

Petak - dan odmora. Danas prakticiramo kupanje na bazenu i čekamo kišu. Popili smo i mi kišu Božju. Cervezas pod mus ujutro odmah 3 kom i pokoji konjačić Domecq. Uzimamo taksi da se ne znojimo uzbrdo do bazena po ovoj sparini. Na bazenu su Maja, Košta i Zoki maznuli malu bocu tekile. Ja sam samo 3 minjaturne čašice uspio srknuti. Plivao sam i izležavao se uz bazen dobrih sat vremena pod oblacima. Maja, Košta i Zoki veselo raspravljaju je li se od tekile možeš napit ili ne, i kako jako, ako da. Ekipa non-stop leti, otvorim oči, vidim da je masni, tamni kongestus i dalje nad mojom glavom, prebrojim krila i ponovno zatvorim oči. Ne jebem danas letenje. Onda je počelo grmjeti [ili bi trebalo napisati grmiti - ako su glagoli tvoreni od iste osnove sufiksima -iti i -jeti istoznačni, treba upotrebljavati glagol na -jeti (npr. voliti > voljeti, letiti > letjeti, poskupiti > poskupjeti). Pritom treba uzeti u obzir da se neki od tih parova značenjski razjednačuju. Tako npr. crveniti znači ‘činiti što crvenim’ (npr. crveniti usnice), a crvenjeti ‘postajati crvenim’ (npr. Jagode su crvenjele.). Crvenjeti se znači ‘isticati se crvenom bojom’ (npr. Mak se crvenio u polju.). Glagol slabiti znači ‘činiti slabim’ (npr. slabiti čiji otpor), a slabjeti ‘postajati slabim’ (Njihova je želja za vlašću slabjela.) - dobro zna ona osoba kome je namijenjen tekst u uglatim zagradama], pa pljusak. Riješili smo još nekoliko cerveza. Tekile je nestalo. Pješice smo se uputili u grad, pa doma. Doma gledamo tekmu, slušamo na radiju i pratimo na portalima. Slistili smo mali i veli Domecq. Nisu baš bili puni. Nekoliko cervezas se podrazumjeva. Nisam imao predrasude o Maji. Sad ih imam. Ono, žena se dobro zabavlja, šali, popije koju pivu i to. A kad tamo, nakon tjedan dana, zlo i naopako. Računamo Zoki i ja koliko pijemo. Znamo svoje kapacitete, cugom se naoružamo doma, u ruksake umetnemo koju bocu, pijemo gdje stignemo po kafanama i po restoranima. Ali stalno nam fali. I dođosmo do zaključka da je Maju teže pojit nego hranit i oblačit. Zato sad imam predrasude i počinjemo skrivati cugu. Loče gore od nas. A da nesreća bude veća propio se i Košta. Prvih dana samo kava i kola. Onda light pivica, a sad dere s nama po rumu, tekili, vinu i svemu što mu padne šaka.

Nakon razočaranja gubitkom naših od Norvežana Zoki i ja smo otišli ubit tugu u jelu i pilu. Skoknuli smo prvo na prijave za tekmu. FAI, IPPI, pilotska, pasaport, polica osiguranja... sve po propisu. Onda upis, provjera uplate kotizacije. E to je priča za sebe. Uplatio ja točno prije tjedan dana preko elektronskog bankarstva 600 USD (pomalo nemoguće zvuči, ali istina je, kotizacija iznosi tristo US dolara) za kotizacije za Zokija i mene. Pošaljem potvrdu o uplati organizatoru. Veli on, ok, kad lova sjedne na račun, ja vas bilježim kao confirmed. Odletili mi tamo avionima u subotu. I letili u nedjelju, ponedjeljak, utorak, negdje oko srijede da pogledam je li to provedeno. Pare skinute sa računa. Plus 120 kn naknada moje banke. Plus 87,50 kn naknada ino banke. Pitam Bernarda jesu li sigle pare. Nisu. U četvrtak pišem službeni e-mail referentici u banku: Poštovana, molim info iz ino banke. S poštovanjem, taj i taj. Veli ona da nemaju info. U domaćoj banci je provedeno. Bernardo jel' stiglo? Nije. Vidim odnio vrag šalu, moram urgirati jer u petak su prijave za tekmu. Dok ja krenem u komunikaciju sa Hrvatskom 6 h sam u zaostatku i brzo je kraj radnog vremena. Dignem na noge nekoliko službi preko žene. I eto meni od referentice telefax potvrda kome je i koliko uplaćeno. Na engleskom. Hvala ženo. Pare još nisu stigle. Potom skoknusmo do restača Che (Che od Che Guevara). Dos Poker, uno botella de ron Medellin (rodno mjesto Pabla Escobara) i dos Argentino steack (ne, nisam krivo napisao i da, dobro ste pročitali tako piše u jelovniku). Stejkovi topshit kao i krupir. Dok smo tugu utapali u ronu, dolazi drug Stari Košta (Stari po uzoru na starog ilegalca JBT kao što je i sam Košta) i odmah se prima rona. Dobro je, srećom nema Maje na vidiku. Strusili smo ron i prošetali do headquartera da prisustvujemo ceremoniji otvaranja i uvodnom briefingu. Malo engleskog, puno španjolskog. Nema hrvatske zastave, ali ima slovenska i srpska. Nema Slovenaca i Srba, ali su tu zato 2 Hrvata. Slikamo se pod slovenskom zastavom, kad nema druge. Pijuckamo Pokere i slušamo briefing. Nakon uvodnog briefinga produžismo u Musica in vivo. Ni danas nema mjuze uživo, ali ima rona. Mažemo nas trojica ron i pričamo. Opet smo se zacugali. Nevjerojatno.

Baš si nešto razmišljam jutros prije odlaska na ronjenje kak mi ljepo liježu ovi tvoji postovi. Ma baš su lijepo štivo za čitanje, lagani, čitki i razumljivi. Prosto klize kroz grlo u popodnevnim ili većernjim satima uz lagano pijuckanje crnjaka Blatine, iako bi mi uz to bolje pasao gusto slatkasti Babić koji odiše puninom okusa kao i tvoji postovi. E sad sve što je lijepo kažu kratko traje a najveća zapreka čitanju ovih tvojih postova će uskoro postati kronična nestašica nećega za podmazivanje tog pjesničkog izričaja. Hahaha sam se sebi smijem. E sada tko je za nastalu situaciju
kriv il neimaština, a možda i drug TITO, a mogu ti reć da sa ove strane vode i Maja postaje sve sumnjivija. Možda bi bilo dobro da za Maju svežete zvono tak da uvijek znate gdje je a zbog nedaj Bože dehidracije pilotskog kadra. I tako ponukan bojazni da če i ovo tvoje štivo ubrzo presušiti usuđujem ti se sugerirati da ako su one zastave još tamo na jarbolima, da fino ovaj put napravite slikanje i feštu ne ispod Slovenske kao zadni put, ta Slovenci nas i onako skroz nefer nalupaše u rukometu, a i nisu nešto poznati po vrhunskim grlokliznim pitkim delicijama osim " Terana" naravno. Sory nisam mogao ne piknuti. Nego vi lijepo stanite i napravite feštu ispod Srpske i budite sigurni da će se ma u kakvoj zabiti u svijetu bili pojaviti jedan Srbin sa nepresušivim izvorom Rakije. Nisam nešto pristalica takvog rješavanja nastale situacije ali je ga bolje i to nego ništa, ta ionako su samo prekrenuli našu zastavu a naša je ako ništa starija hahaha. Eh kako mi to samo pade napamet. Ovako. Prije neznam koliko ima nekoliko godina trbuhom za kruhom ja završih u Libiji. Preljepoj zemlji posljednjeg velikog vođe u ovoj eri. Uzgred ubrzo kako je napustih i njega smaknuše u umjetnoj revoluciji. Nego da se ja vratim na poantu. I tako se ja smjestih tamo u nekom kampu jedno 30 km udaljenom od Rafinerije u kojoj ču izvoditi neke ronilačke radove, i jedno 50 km od najbližeg grada, i usred Libijske pustinje koja je puno grublja od one Saharske. Fino se ja smjestio i laganini šetnjica po kaldrmi usred pustinje između par takvih radničkih kampova istih kao i moj a koji se svi naslanjaju jedan na drugi, pravac u potragu za ikakvom internet konekcijom tipa internet kafe ili sl. I tako ja tumaram uokolo kad ide prema meni crnac kasnije saznao Nigerijac i nemože potrefiti ni dva koraka po kaldrmi pa upadne u pustaru i sve se on diže pada i smije se, a ja gledam koji mu je k, , Znam da je tamo ono strogo zabranjen alkohol i da za njega šibnu strancima i do 30 000 eura kazne i izgon , a domaće vjerojatno popapa mrak. I tako idem ja dalje i dođem do drugog kampa koji je skroz ograđen zidom od betonskih blokova visokim 3m, kad tamo piše na ulazu nešto i na kraju Pančevo, a otamo sve jedan po jedan ispadaju oduzeti što Libijci, što ostali crnci i kinezi.I hajde kako me baš i nije zanimalo šta se tu događa, i grozničavo sam tražio telefonsku karticu ili internet ja sam na to iste sekunde i zaboravio, ali nije Veliki vođa. Sutradan uletilo 5-6 Borbeno oklopna vozila BOV ravno kroz taj zid i pohapsiše pola kampa od Pančevaca kad tamo kazana ko u priči. Srbi ko srbi napravili pravu destileriju. Prijave na poslu da su bolesni i ostanu u kampu da peku rakiju. Je da nisu imali šljiva u blizini ali su im za to bile dostatne i sušene grožđice, a bome su i pune kedije kečapa dovozili u istu svrhu. I tako oni njih pohapsiše i destilerija nije radila ravno dva dana. Treči dan popraviše srušeni zid. Podmitiše nepodmitljivu policiju Velikog vođe, i podložiše nove kazane ahahaha. Eto ti znači poante. Ako si negdje gdje ti je grlo al onako skroz suho a ti potraži Srbina, ili može i Rusa i oni se znaju snači za razliku od nas jer mi smo prekulturni za to, i reci mu da bi si nešto malo popio i eto te. Ma vjeruj nije tu bitno niti plaćanje nego samo nek se malo podmaže glasnice.
Ako ne želiš ništa od toga onda samo podhitno pošalji adresu da ti pošaljemo malo našeg finog gustog crnjaka da podmažeš to poetsko pero i ostaneš još neko vrijeme tamo. A može i silom da ti pošaljemo nekog da ti zdipi Putovnicu pa da tam malo duže ostaneš hahaha.Možda i Histori Kanal snimi dio seriala o tebi.
Piši samo piši jer tekstovi su ti osim što su gramatički odlični, i jako slikoviti čak meni slikovitiji od onih par fotki što ih postavi iz službenog djela gostovanja, daj koju iza ponoči.
Uh isto je bolja ova Blatina od tog Ruma.

LP Mladen

Zahvaljuem na komplimentima Mladene. Vjeruj ron Marquez je ko srpska najfinija dunjevača ili žuta osa. Za srpske pitvine baci oko na moje tekstove s Kopaonika u ljeto 2014.

Ahahaha može iako meni baš i nije do pitvina ni ovih ni onih, Ja sam standard zima-crnjak
ljeto-pivica,a i te se količine smanjuju zbog prerasta šlaufa hahaha. Meni je više da vi još male produžite boravak dolje kad vam je dobro vrijeme u zraku,a čini mi se i na zemlji, Hajde još jednom dobar provod i piši dogodovštine i odozgo i odozdo.

LP Mladen

Joj Toni, što bi mi bez tebe?! Nakon polarne hladnoće u Istri, nastupila južina s kišom...a ti pišeš tako topshit dobre tekstove da mi je...khm...neugodno o tome uopće pisati pred svekolikim pučanstvom! Dečki, i curo, uživajte u čarima Colombie, a imate i pozzz od moje učiteljice španjolskog, koja je btw upravo iz te zemlje i tog grada! Viva!!!

Con mucho gusto Niki!

T4

GOOOL!

Bravo Toni!
A što je s Zokijem, zašto nije letio?!

TASK 1 - start odličan. Bio sam visoko na markeru. Prva točka 20 km daljeko nad ravnicom. Krenuli smo i raštrkali se. Hvatamo redom dobre termike, ali se nebo počinje zatvarati. Na jednom mjestu nad ravnicom proveo sam 32 minute 200 m iznad tla. Vrtio sam do bjesomučnosti. Tu mi se prva grupa odvojila i otišli su naprijed. Gledam njih kako se i oni muče. Uspio sam navrtiti sa još jednim Enzom 2000 m i krenuli smo dalje. Sve slabije i slabije, a onda nekoliko krila kupi neku termiku, a ja kapam i kapam. Gledam mnoga pokapala krila i sletim kod dvojice na polje posječene trske. Pri put od kad sam ovdje da ne slijećem u Roldanillo, već da trebam prijevoz. Odmah prilazi nekoliko radnika na poljima i kreće neobavezna komunikacija što talijansko-španjolsko-engleskim riječima što gestikulacijom i mimikom. Sletio sam kod dva talijana, Francesca i Gianpiera. Oni se nekako bolje sporazumijevaju sa lokalcima. Skužim da su to dugi škamp i njegov mali prirepak sa starta. Naime, dva tipa su se pokušala ubaciti u red preko reda za dolazak na start. U redu bude i po 20 ljudi, posebeno pred kraj. I evo ti njih dvojice. Nisam odmah skužio da su Talijani. Ja njima da nek odjebu i nek stanu u red na engleskom, a dugi škam će meni: "Tranqillo mio amigo.". Ma potrankiljim te po tikvi majmune jedan. Mali prirepak ode na kraj reda, a dugi škamp stoji i dalje da bi uletio. Kad sam došao do njega u redu, ponudim mu sa : "Prego mio amigo." (tad sam saznao da su Talijani) i pokažem mu rukom da se ubaci u red. Fino se zahvalio i pustio mene. E i sad ja kapnem pored dugog škampa i malog prirepka, odnosno Gianpiera i Francesca. Od tad smo si najbolji frendovi. Posebno me svaki dan Francesco pozdravi i pita kako je bilo. A ja bio tako nekulturan i odjebo ih. U stvari su jako fini dečki. Valjda sam bio malo nervozan pred prvu utrku.

Uglavnom, lokalci nam ponudiše prijevoz i nas 3 krenemo za njima. Dugog škampa je jedan odbacio negdje na motoru, a kad se vratio za pol sata objašnjavo nam je da nas ne može. Nudimo mu i pare, ali ništa. A kaj buš, torbu na leđa i cipelcugom po 35 °C i velikoj sparini. Normalno da se sad nebo otvorilo. Probavam šećernu trsku. Moraš naći zgaženi komad jer je nemoguće tvrda. Zbilja je slatka i ukusna. Nakon sat vremena pokupio nas je jedan pickup i odfurao do ulaza na autoput. Niti novih sat veremena dolazi organizacijski bus po nas. Najslabiji dan od kad smo ovdje. Povratak od preko 3 h. Tri pilota u cilju, svaka im dala. Navrtili su se preko 4 h. Pobijedio je Štefan Vyparina sa 4h i 09 min. Baš mi je drago za njega. Navečer se zapili prvo u Che, a onda u Musica in vivo.


TASK 2 - krenuo sam super dobro, mislim da sam prvi jurnuo sa ruba cilindra točno na vrijeme. Uhvatio sam prvi iduće dizanje na znanom vrhu i navrtio. Neki su krenuli prije mene dalje. Držim priključak s prvom skupinom pod konvergentnim bazama nad brdima. Udarale su nas jake termike, a mi udarali po speedu. Nije mi bilo svejedno, ali stisnuo sam zube i jurišao. Nismo ništa vrtili. Popravljanje visine nad La Unionom i dalje na 2. kt. S prve prema 2. točki izgubio sam koncentraciju. Jurišao sam na sve ili ništa i naravno ulovio ništa. Letio sam preko ravnice s nedovoljnom visinom (krenuo sa 1600 m, kao naći ću nešto po putu) i nisam ulovio mala brda što me podsjećaju na golf teren. Jednostavno me zapad odpuhao na tlo. Ekipa iza mene i više od mene preletila me je sa preko 2000 m. Ušli su u odličan sloj, a ja se prebrikao sa VBI i kapnuo. Nisam dugo bio frustriran jer su došli simpatični lokalci. Čim netko sleti, evo njih. Ostave mlaćenje trske i dođu po tebe. Prvo stiže prvi motor. Na njemu krupan tip i jedan mršav, mršav, s jednom nogom i 2 velike štake. Ubrzo stiže i drugi motor nalik Tomos APNcu s dvojicom jahača. Ubrzo su se organizirali i sad su na Apencu bila trojica, sa 5 nogu i 2 štake. Krupni je bacio svoj ruksak na prsa i ja sam sjeo iza njega s ruksakom. Pažljivo me vozio i prebacio do restača. Maznuo sam dnevni riblji meni u restoranu Brisas del Cauca dok sam čekao prijevoz. Riblja juha s krumpirom, odrezak kao od šarana (možda i je) sa povrćem, avokadom (ne znam jeli to povrće ili voće, ali ja ga za svaki slučaj posolim jer mi je onako bljutav), namazom od avokada, salatom i čini mi se zapečenom kriškom batata. Bilo je fino. Načekao sam se prijevoza i maznuo 3 Pokera. Onda sam se idućih 1,5 h taljigao s busem vamo tamo, pa smo stajali pol sata i tu sam odspavao, jer dok vozi nema šanse. Valjda ti busevi nemaju amortizere, već samo lisnate opruge. Skakuću da ti je zlo, a vozi tek 50 km/h. Bauljali smo ravnicom vozač, tip sa listom i radio stanicom i ja. I na kraju nismo pokupili nikoga samo sam izgubio 3 h.

Prva dva taska lunch paketa bio je neki hamburger na tankom popečku od bijele kuruze. Hamburger ok, pecivo meni nejestivo. To služe uz pollo, uz ražnjiće i tak. Jučer za gablec je bila tortilja, a u njoj svašta. Bilo je i ukusnog i sumnjivog materijala. Bio sam gladan pa sam pojeo. 4. dan kao uštipak punjen rižotom od mesa. Stvarno rižoto i komadi mesa zamotani u tijesto. Ukusno.

Zadnjih dana je bilo prilično gužvasto. Sad već znate zakaj Zoki ne leti. Opizdeknuo je u nejveću vukojebinu koju si možeš poželjeti. Fala Bogu da je kod Ivice presložio rezervu prije puta. E, tu sam se malo zamislio kad sam svoju (u stvari obje, samo ih premještam iz sica u sic) zadnji put presložio. Malo mi je retrive uzimao vrijeme i dolazio sam kasno, pa onda moram bedinati Zokija. Donesi mu lijekove, daj ga obuci, da mu vode, daj mu konjaka, daj mu ruma, sad bi jabuku, pa bananu, ham&eggs, pa bi baš hladnu pivu... Ne moram dalje. Kažu da su muškarci najgori pacijenti. Kad su bolećivi kukaju, zapomažu i gnjave. To kažu žene. Neke. Ne, nemojte pomisliti da ja kukam i da mi je teško pomagati prijatelju u nevolji. Ne, niti najmanje, već nisam imao vremena za pisanje. Nekmoli za foto i video uratke obraditi. Ali evo, stižem već više, jer se Zoki pomalo sam kreće po Casa de la cucarachas.

Task 3 - dok čekam briefing na startu slušam mjuzu i čitam Bilježnicu Robija K. Gledam oblake kako se stvaraju i kovitla vodena para u njima. Totalna meditacija. Na samom rubu startnog cilindra barem 50-60 krila roni i izranja iz oblaka. Slaba su dizanja pa se da kontrolirati, ali je ipak opasno. Držim se po vani. Jednim okom sam na vremenu na Naviteru. Imam postavljeno vrijeme otvaranja starta i vrijeme do cilindra sa trenutne pozicije. Obje cifre su tu negdje. Minutu prije otvaranja Time to start gate mi je na -30 sekundi. Sad samo nađem dobru poziciju, 2 kruga i jurim. Medjutim neki šupak me je zatvorio i ne mogu letit od cilindra, već me tjera na rub. Dok sam ja čekao da šupak okrene otovrio se start. Compeo potvrdio i prebacio na prvu točku, a Naviter nije. Kaj sad. Odlučim riskirati i nastaviti. Jučer sam zajebao pa danas idem na sve ili ništa. A imam i na telefonu uključen Flyme. Valjda će od 3 tracka jedan biti s valjanim startom. Zaboravljam na šupka i derem prema glavnom grebenu i tustim, nabijenim bazama koje su tako sexy moćne. Bit će dizanja. I bilo je. Ništa nismo vrtili pod bazama. Samo speed narednih 15 km. Prva grupa od 10-ak krila dohvatila je dizanje nad malim brdom i antenema kod La Uniona prije mene i navrtili su do baze. Dok sam vrtio priključuju mi se krila iz druge skupine. Prvi sam dignuo bazu i krećem u forsiranje reke Cauca. Točka je na ravnici i cilindar je još dalje od onih malih golfičastih brda. Sa 2300 m pao sam na 1700 m kad sam uhvatio mala golfićasta brdašca. Vrtim sam jer sam između prve i druge skupine. Podižem 2100 m i ostavljam brojna krila da vrte dalje slabiju termiku. Letim na sve ili ništa jer i nemam kaj izgubiti. Kad letim ovakve tekme (koje ne spadaju u naše Državno ili XC ligu) tekmam se sam sa sobom. Postavim neki cilj i leti, pa kaj bude. Kako sam jučer ozbiljno sjebao, padaju mi šanse za postavljeni cilj top 20, ali mogu koju tekmu bljesnuti. Stoga gazim za prvom grupom. Gađam onaj smrdljivi stup iznad farme. Odradim ga i jurim dalje za Zarzal. Opet dizanja. A onda tanko. Sve tanje. Pipam po poznatim mjestima. Ima nešto, ali sve slabije. Zatvara. Jača vjetar s juga. Mi smo sve niže. Kiša već neko vrijeme dolazi sa sjevara i vidimo je. Tu kiša nije kao kod nas. Ova probija i krilo, i kacigu i lubanju. Bolje da joj se ne nađeš na putu. Na stanici su se uskokodakali level 2, koji level?, level 3, level 2 i tak stalno. Za nenatjecatelje pojašnjenje sigurnosnih razina - level 1 jebeno letivo, level 2 nije tako jebeno letivo i postoji opasnost da ćeš najebat, level 3 najebo si jer si konju još u zraku. Kad sigurnosna komisija proglasi level 3 utrka se prekida i obavezno terenutno slijetanje. E, evo kiše i sa istočnog boka. Juri nas sa sjevera, letimo na jug, a evo je sad u mogućnosti da nam presiječe front. Gasiram jer idem na sve ili ništa. Okidam posljednju točku i pokušavam se spasiti nisko nad posječenom trskom. Ne uspjevam i kapam. Nedugo nakon toga prekidaju utrku. Uspio sam uhvatiti 12. mjesto.

Retrive na motoru do autoputa, nije mi uzeo pare. Pješačenje po autpoutu do prvog odmorišta samo 1,5 km. Uzimam voćnu salatau sa lubenicom, marakujom, kivijem i nekim narančastim bobicama veličine pikule. Sve je narezano. Uzimam i jednu kremu sa breksvama te Corona pivu. 18 somova bakula, pa mogao sam ručat za to. Jedem voće i sve je fino, mada lubenica nije tako slatka kao kod nas u ljeto. One narančaste bobice su čudnjikasto finog okusa. Valjda su zdrave. Krema s breskvama božanstvena. Pridružio mi se Amer Ben Kendall koji živi u Madridu pa smo pretresli sve teme oko novih krila, Ozone i Gin, starih R11, M6 i King. Pljusak je opalio na najače. Krila su nam pod krovom jedno 2m, ali toliko silovito pada da ih zapljuskuje, pa ih ubacujemo dublje pod krov. Tu nema izloga i stakala, sve je otvoreno, samo navečer navuku željezna vrata. Kad nam je ponestalo letačkih tema prešli smo na Hrvatsku. Uglavnom rijetko je ko bio kod nas, ali su svi čuli da je prekrasna. Imamo dobru reklamu. Pozivamo ih sve da dođu kod nas i dijelimo kontakte. Maja je Vikingu Fridriku toliko nahvalila Tribalj da je samo razrogačio oči, a ja vrtim ljetnje fotke sa 2000 m na laptopu. Kakvi turistički promotori. Kad nam je ponestalo Corone odem po još dvije. 18 soma i 400 bakula?! Jebote, da te nejebo! Pa ovdje je piva 3 put skuplja nego inače (prosječno pivo bilo gdje je 3000 pesosa, što je 7,5 kn). Tek sam sad skužio zajeb. Pričam s Kenom da smo mogli za pare koje smo ovdje potrošili vratiti se taksijem u Roldanillo i pojesti ručak. Ovako smo čekali 3 h da nas netko pokupi. Malo su se zbrčkali i zaboravili na nas. Ken ih je prao na španjolskom. A Ken i ja samo poslali nekoliko poruka preko whatsappa sa lokacijom i imenom birtije. Po nas je došao jedan od organizatora džipom. Eto, bar to. Saznao sam da je Zoki pao i pokušavam ga zavati, ali se ili ne javlja ili je nedostupan. I tako satima. To mi je već bilo za brigu. Donose mu odjeću, vadimo je iz vreće a ono blato, lišće i mokro. Odmah smo zasrali tamo hodnik i plahtu. Idem po čistu robu doma, jer ne može ovo obući. Kad se odjenuo i pridigao na noge, teško hoda, ali govori da neće u taksi jer mu je teže sjediti. Nema puno do doma, možda malo više od 10 min hoda, ali on se sporo kreće. Prvo u ljekarnu po painkillere. Malo smo se objašnjavali s tetom apotekaricom rukama i nogama, mada smo imali recept. Daje jednu tabletu. Možeš kupiti na komad. Užicamo i vode pa Zoki popije (a bio je malo i dehidrirao). Dobro, a sad nam daj još deset tih pilula. Zoki je i dalje žedan. Usmjeravm ga, a ja hitam brže da kupim vode. I cervezas. Ocho. Zoki je ubrzao, pa me dostigao. Napokon smo doma. Cikimo Pokerice i šutimo. Jebeno je danas bilo.

Živimo s 3 Vikinga, tako ih je Košta prozvao, Šveđani Fridrik, Andreas i Robert. Fridrik leti samo XC i LM5. Često ga srećem u zraku, lako ga je prepoznati po bijelom krilu sa crvenim crtama, a i onakvog dugačkog suhonjavog u Ozijum sicu. Sav je asketski usmjeren. Andreas se 2 put ozlijedio. Jednom na planinarenju nožni zglob, a onda pri nekom slijetanju je iščašio rame! Nije baš najspretniji. Ali je vrlo simpatičan. Tu je i debeljuškasti Robi. On leži u ležaljci i pijucka cerveze. Ova dvojica prvospomenutih truse rum. Idu rano na spavanje. Već u 21h su u sobama i mrak je. Mi vukodlačimo po svu božju noć. Posebno Košta. Ispočetka su odbijali naše nutkanje cugom, a kad su se propili rado prihvaćaju i rado uzvraćaju. Ujutro rano idu na letenje i već su rano poslijepodne doma. Ne idu nigdje već surfaju, slušaju muziku i piju. Miran neki svijet, ti Vikinzi.

TASK 4 - kasnim na prijevoz. Trčao sam ujutro po jaja sa šunkom za Zokija i sebe, pa u stožer vidjet kaj je sa Zokijevom opremom. Nisam je našao. Onda u dućan i po jaja. Nisu još bila gotova, pa sam čekao. Jučer su nas napustili Maja i Košta i otišli 4 dana kupati se na nekom karipskom otoku koji spada pod Kolumbiju, ali je blizu Paname. Lako mu je kad nije s nama išao Maslina, pa sad ne mora nabijati satnicu letova dok Maslina cvokoće i lopata snijeg na Triblju. Druga bi priča bila da je Maslina s nama. Ne bi bilo takvog opuštanja. Danas dolazim sam na start sam. Nema Maje, nema Košte i Zoki je sinoć pao za domovinu. Osjećam se nekako usamljeno i nezaštićeno. Mogu porazgovarat s nekim od pilota, ali teško je biti u tuđini daleko od doma bez igdje ikog svog. Umor me već standardno sustiže. Nemam vremena tokom dana za ništa osim tekme, duuugih povrataka (niti jedan cilj nije u Roldanillu) i nekog jela prije tuširanja. Smožden sam navečer i teško se tjeram na pisanje. Ujutro između 7 i 8h pišem poslovne mejlove i plaćam neke račune pa trk na prijevoz za start. Vjerojatno mi je sve to utjeralo nostalgiju prema rodnoj grudi i melankoliju za starim društvom. Puštam zato domaćice i dođe mi u uho "To mi radi" od Crvene jabuke. Čujem: "...dok se nebo zatvara...", pa "...generacija je cugala..." i "... ja sam noćas sličan urliku...", a malo kasnije "...lomi do kraja...". U stvari to je pjesma o ljubavi, a ja sam počupao samo te stihove u svojoj glavi. Osjećao sam se k'o da sam od Cige naručio pjesmu za sebe, a on će meni: "Pa kud baš najskuplju Gazda!" Baze nas maze na mokroj travi. Roldanillo se ne vidi, kao ni start Pico. Sad svira Rundek Ujdalalaj: "... pijem pivu vani sunce sija...", "... moji se ljudi rado vinu predaju..." i "... ti ko da nemaš muda, ulovi se za čašu..." pa "... nisi u Kostarici, nisi u Kazablanci, ovdje se jedu žganci!". Dođi Cigo, evo ti dos miljos! A onda je zasvirao orkestar Ludwiga van Beethovena " O Freunde, nicht diese Tone" ili poznatija kao 9. Simfonija. Sve se vratilo u normalu. O moj prijatelju Zok, tebi je teže nego meni dok sad u sobi sam piješ ti.

Spominju naš slučaj na briefingu da su jučer ozlijeđena 2 pilota, ali da su OK. Jedan je zbrinut u bolnici i nije platio tretman pa mole da to ne čini nitko više. Iz bolnice su zvali policiju, pa ovi organizatora i eto belaja. Sad su stisnuli sa osiguranjima protiv trećih, nema to dosta pilota. Ispričavam se organizatorima ujutro. Zoki nije mogao stajati pa smo otišli, računajući da imaju sve podatke i da će nas kontakrirati. Radi se o 30 USD.

Opet sam dobro startao i krenuo uobičajenom rutom prema sjeveru duž grebena. Izabrao sam vanjsku stranu baza malo van grebena. Jer ako počne sisati kako ću van. I sisalo je. Uspio sam do La Uniona Držati korak s vodećima. Onda sam malo zastao nad ravnicom, gdje smo imali 2. kt. Danas više igram na sve, a puno manje na ništa. Tu mi bježi vodeća grupa. I dalje sam nekako bio spor, a onda radim još jedan kiks pred kraj. Idemo preko onih slatkih malih golfićastih brdašaca, naravno narvtim na stupu smrada i preko Zarzala. To je išlo OK, velike visine, samo gasss! Potom na točku koja nas vraća do prvih brda Roldanilla. Opet kiša prijeti, navlači se naoblaka, na istoku već lije ko ludo. Ponovno na stanici slušam koji level, level 2, level ovaj, level onaj. Valja požutiti. I kaj napravim. Odem do točke nisko. Okrenem i umjesto da se počnem vraćati, je nastavim suprotno od smjera leta nad jedan meandar rijeke gdje znam da ima dizanje. Ima ali slabo, kilavim to i na kraju odustanem. Sad me već dostižu i druga krila, a najgore mi je kad me poćinju stizati Delte, Trangoji i Curevi. Onda znam da sam zakenjao. Dobro nisu me baš svi takvi dostigli, ali sam izgubio puno vremena. Nađem dizanje i navrtim prije gola na 2100 m. Naviter veli imaš cilj. Nagazim speedaru do jaja i prst u uhu. Dođem do end speed sektora gdje se prestaje mjeriti vrijeme i trebam smo još udariti ciljni cilindar 400 m. Ali do tog cilja je 3 km, a mene pojelo. Vjetar jak, a ja na knap. Sad i Naviter više nije toliko siguran u dolazak. Oću, neću, oću, neću, daj ne seri da neću! I nisam! 110 m pred ciljnim cilndrom kapnem ko zadnji kreten. Onda sam napravio nešto što baš i nije za pohvalu. U trku sam se skidao iz sica dok su mi Naviter i Compeo zvukovima najavili završetak leta. Znači na njih ne mogu računati. Kakvi poštenjaci. Ali moj balkanski instikt za preživljavanje govori da imam uključen na telefonu Flyme koji tuče i kad treba i kad ne treba. Trčeći kroz trsku (ne šećernu) i povisoku travu odbacivao sam putem kacigu, potkapu, rukavice, jaknu i majicu. Što zbog vrućine, što zbog da se znam vratiti. Istrčim na jedan vodeni kanal. Trčim uz njega i gledam gdje da ga pregazim. Neće me sad glupi kanal 2 m dubog sjebat u misiji i viziji. Ugledam neku bijelu cijev i 2 grede koje ju podupiru kako bi premostila kanal. Dok trčeći prilazim kalkuliram, hoću li trčati preko toga, ne past ću. Najbolje da se objesim za njih i preskočim. Tako je i bilo. Istrčao sam iz kanala i jurio u pravcu cilja još barem 200 m dok nisam uletio na neku plantažu. Tu je bio čovjek pa sam lijepo zakočio i ozdravio onako sluđen i znojan. Valjda je dovoljno istukao tracka Flyme. Vraćam se i razmišljam o svom činu. Hodam tamo gdje sam trčao i sve me bode. Noge su mi izbodene i pune nekih mrlja (alergičan sam na travu koja mi dira kožu kad sam znojan). Koljena sam izderao niti ne znam kako (imam bermude). Dolazim do kanala, a ono nema vode. Uskačem držeći se za cijev i prolazim ga lako. Dok sam slagao opremu, počinje kiša kapuckati. Sad moram okolo do ceste i sletišta. Kiša pojačava, ali ubrzo i prestaje. Kamion za opreme i autobus me čekaju. E ovo je dobo prošlo.

Odlučujem predati telefon kao dokaz leta. Proša je track. Eto otkrio sam vam i ovaj trik, samo nemojte ga često zlorabiti. Znam da će biti čistunaca koji će ovo proglasiti prevarom, ali u žaru borbe vidio bih kako bi oni reagirali. Mogao sam ne predati telefon već instrument, ali sam smatrao da imam pravo na taj gol i tih 100 m. Ionako se ne borim za prvo mjesto. Nije mi čak bitan niti krajnji rezultat. Već da imam gol. Bio sam 41. U stožeru kupim Zokijevu opremu, a organizatori me ljubazno podsjećaju da podmirimo bolničke troškove. Dolazim doma, tuširam se i odlazim u bolnicu. Plaćam 95.100 bakula (cca 30 i nešto dolara). Vraćam se doma. Idemo opet van naći led za Zokija. Nalazim led, a i zanimljivo društvo u prakiću. Donosim Zokiju led. Pravim oblogu od vrećica. Vraćam se u parkić. Ekipa pijucka Pokereno, to je Poker od 0,75l, a na njoj piše 750 ccm2. Zokiju se sviđa taj natpis sedamstopedesetkubika. Kupujem Pokere i ron u obližnjoj prodavaonici cuge i pridružujem se ekipici. Načudoh da se radi kombinacija za kupovinu gandže. Ok, I'm in. I tako riječ po riječ, pljuga po pljuga odlazila je noć. Miguel (u stvari Michael, švicarac koji živi u Njemačkoj, a rođen je u Peruu) i ja navratismo do nas u Casa de la cucarachas na pljugu i cugu. Pričamo o letenju, a onda krenemo i jedrenju. Ima brod od 8 metara i jedrucka s obitelji. Dođi u Hrvatsku tu ti je topshit za obitelj i letenje, ali malo slabije za jedrenje. Barem ljeti. Tu smo se raspričali i onda više nisam ništa vidio jer sam bio stoned.

Ahahaha a mislili ste im zdimit a da neplatite hahaha. To ste još dobro prošli jer su vam naplatili samo masažu
i pogled na ljepotice. Koliko bi tek koštalo da ste morali platiti i one što su ga snosili ododzgo hahaha.
Ništa sad mu kupi šaku Apaurina da ga smlati da spava tak da možeš malo lutati i istraživati. E da i bacio si me u razmišljanje sa tim svojim trčećim trikom na kraju. Zamisli malo propulzije tipa modelarski elektro motor, i dvije
dobre LiPo baterije velike u boćne protektore i jedan regulator za gas i eto te sa 15 min potpomognutog leta nizbrdo, tj. produžavanje agonije. Kad ionako nije bitan rezultat onda to više svakako nije niti varanje nego eto samo da čovjek
neklone duhom hahaha. Uživajte dok traje Lp Mladen

Task 5 - budim se mamurno mramoran. Svašta sam smućkao sinoć u sebe. Kako nisam jučer odradio posao koji sam planirao, radim ga od 7h. Od 6 do 7 sam pokušavao doći sebi, a onda sam se ugledao u ogledaju pa tek onda nisam mogao doći sebi (crven ko rak i natečen, zaboravio sam se jučer namazati faktorom 70). Uletilo mi još posla tokom noći (neke ponude, narudžbe, plaćanja itd) pa sam preskočio nacistički prijevoz u 8h. Radim od doma, iz la casa de cucaracha. Skuhao sam si kavu, natopio musle u mlijeko, oprao jabuku, natočio vodu u čašu i otvorio limenku Pokera. Trebam energija danas, trebam tekućine i nešto alkohola da polijepim mozak (TM@Zoran Bošković). Prije toga sam ubacio pilule C vitamina i magnezija Zokiju i sebi. Da ojačamo imunitet i oporavimo mišiće. Sve sam uspio posvršavati do 9:30h. Otpješačio sam u stožer, uzeo krilo, ubacio se u taxi i kao gospodin bijah dovežen na sami start. Panduri i orgnizator su samo rekli: "La competicion?". Ja na tečnom španjolskom potvrtim: "Si!" I propustiše nas. Inače nema letenja za rekreativce za vrijeme tekmi sa ovog starta. Stižem na start koji je u oblaku. Uobičajeno ovih dana.

Vozači voze sve u trećoj. I brdo, i zavoje i na malim okretajima, a kad se motor zavrti onda jure k'o sumanuti. Mislio sam da su neznalice ispočetka, ali vještine izbjegavanja motora, auta i kamiona iz suprotnog smijera na cesti šitokoj kao ona Sljemenska, zbilja su ima zavidne. Ubrzo sam doznao razlog. Sinkroni druge brzine su doslovno istrošeni pa svaki put kad mijenjaju iz treće u drugu začuje se oštrenje zupčanika. Vozila imaju vjetrojatno mali milion kilometara. Kako samo izbjegavaju rupe milimetarskom preciznošću, uz to se pretječe, savladajaju brdovite šikane umješnošću reli vozača. I to sve u trećoj i uzbrdo (do sad se nisam vozio nizbrdo s njima). Alal im vera!

Ispišao sam se 2 puta pred polijetanje. Ipak, nakon 40-ak minuta opet mi se pripišalo. Sinoćnje pive, jutrošnja kava, voda i piva učinili su svoje. Vrtim i trpim pred marker. K'o za vraga slabo diže, mramornost u glavi huči i vrlo sam spor. Veliki je izlazni cilindar nad ravnicom, a prvo treba ući u njega i izići potom za start u podne. Palim mozak. Kalkuliram. Razmišljam o tome da moram ući i izaći iz cilindra. Jesam li ja to dobro shvatio. Nije dobro doći na knap na start. Nije dobro s nikim popričati o zadatku pred utrku. Jebi ga sad. Ganjam slaba dizanja iznad grada. I dalje razmišljam kako bih napao taj startni cilindar. Izlazim nad male brežuljke koji uvijek rade i ništa. Nastavljam nad ravnicu i sve sam niži i sve mi se više piša. Okrećem taj startni cilindar, ali nisko se vraćam. Padam na 200 m nad tlom. Piša mi se za popizdit. Tražim dizanje. U ovim trenutcima obično nadvlada fizijološka potreba i čovjek odustane od leta. Hvatam neko dizanje u zadnji čas i vrtim sa 1100 m. Nisam ubo još kvalitetno dizanje. Penjem polako ali sigurno. Negdje na 1600 m, kad sam bio siguran da ću izvrtit taj stup i da sam spašen, pada odluka. U 21. minuti utakmice sam pustio topli mlaz da klizne međunožjem, po unutrašnjošću bedara, niz koljena i listove. Podvukla se mokra toplina i pod guzicu. Do čarapa i tenisica nikad ne dođe. Sve popiju gaće, hlače i sic. Gaće naprave filtraciju. Dodatno mokraću filtriraju hlače i konačno do sica dođe tek čista vodica. Mogao bi ju čovjek piti u nuždi. Nije mi ovo prvi put. Prije sam radio razna čudesa i iskušavao svakakve naprave za mokrenje (pelene za inkontineciju, navlačni kateter s kurtonom pa pustiš cjevčicu niz nogavicu itd.). Pišao sam i stojećki dok me je mlatila termika. Znate li koliko koncentracije treba za mokrenje u turbulentnim uvijetima dok su komande puštene? Nevjerojatno puno. I rezultat je uvijek isti. Ne ispišam se do kraja. Sve što ispišam završi i onako po meni. Ovako lijepo pišnem u gaće i skoro se sve posuši dok završim let. O komoditetu pišanja dok sjediš i vrtiš stup neću niti zborit. Ne vjerujete. Probajte sami.

Gazim za Zarzal pa preko nižih brda na smrdaru, i dalje, orema onim golfićastim terenima te još dalje na sjever do cilindra okretne točke. Cilindri su uvijek veliki. Najmanji je 2000 m, i to rijetko. Uglvnom su 8000, 12000 ili 20000 km. To ti daje mogućnost da priđeš sa više strana. E, tako sam ja prišao krivo na startni cilindar. Kako se nisam pripremio pred utrku, nisam niti pogledao kartu gdje prolazi startni cilindar radijusa 23000 m. Prolazio je po sred Zarzala koji je na putu za slijedeću točku i gdje ima sigurnih dizanja. Ovako sam se zabio sam, izgubio visinu i vadio se iz te kaše, dok je 50-ak pametnijih pilota, pred otvaranjem startnog cilindra već bila na pravoj poziciji i, nakon otvaranja, nastavila dalje utrku. Ispušio sam pola sata ziher. Plus je jedino što nema pritiska u mjehuru. Sad kad sam to sjebo idem uhvatiti nešto od onoga sve, a probat ne ubost ništa. Let je dalje bio pljuga. Pod bazama 2100-2300 m gasiram sjever-jug po 15-ak kilometara preko Zarzala do La Viktorije i natrag. Držali su nas na tom području zbog nekog aeromitinga vojske oko Kartagene. Do 16 h smo morali biti dolje. Stalno brojim krila koja prolaze mimo mene. Na 40 sam prestao brojati. Na okidanju pretposlijednje točke, točno u cilindru, vrtim sa nekoliko Enzo/Zena mega stupčinu. Pomislio sam si, ha, evo još luzera. Kad smo navrtili oni okreću prema Roldanillu, a meni pokazuje instrument pod 90 stupnjeva za La Viktoriju. Kaj sam sad sjebo. Provjeravam oba instrumenta i oba govore isto. Oni su letili doma jer su opalili goal. Ali su izgledali kao da se tekmaju. Vjerojatno su ostali u istom modu kao da su u tekmi, pa gaze speedove i jure jedan za drugim. Imam 7 km do poslijednjeg cilindra i onda još 5 u cilj. Znači odrali su me najmanje 12 km. Ulazim u gol sa 34 minuta kašnjenja za prvim (1h i 30 min pobjedničko vrijeme). Baš sam konj. I to konj pedeset prvi. Uđem u gol sa 500 m visine. Diže na sve strane. Pa tek je 14 h. Navijem na 2300 i opalim doma u Roldanillo niti 15 km daleko. Sletio sam u 14:30 h i napravio 70 km za nešto malo više od 2,5 h. Aj ti to napravi na Japetiću.

Skidam se i sušim sic na suncu. Zračno mokrenje, niste zaboravili valjda. Sic se brzo sušio jer je crn, a hlače malo sporije. Ipak, dobro nasaftane gaće fajtaju u sloju ispod koliko god sunce pržilo. Malo sam se okretao da se ispečem kako valja. Oblaci su zaklonili sunce pa sam se povukao. Zoki zatičem u sobi kao kvočku na jajima. Kako ga ostavim tako ga i nađem. Bio je bolje pa se išao tuširat, pa ga je presjeklo i sad ga opet boli jače. Pridiže se uz moju pomoć i pijuckamo Pokeriće. Tuširam se i idem nam po klopu. Zoki nije pošteno jeo već treći dan. Nije baš niti imao teka. Donosim pileća BBQ krilca. Zokiju se apetit povratio. Malo rona i tabletica protiv bolova. Nema više tabletica? Eto mene časkom do apoteke. Kupio raznih tabletica i američkih i generičkih (koja je razlika?). Danas manje cuge, više tipkanja i ranije u krevet.

TASK 6 - Začudo probudio sam se normalan. Dobro, normalan u mojoj normalnosti, kad me ne boli glava, kad me ne fata išijalgija, kad mi koljena ne preskaču, nemam žgaravicu i svega se sjećam od sinoć. Dobar osjećaj. Malo sam produžio spavanje do 6:30 h, pa sad moram brabonjat, pišat, oprati zube, umiti se, otuširati i staviti Majinu masku na isprženu kožu. Naravno, da neke radnje spajam. Koje, ostavljam vama na maštu. Neskafa i musli, laptop i posao, ron. Bez pive. Ha, nećeš me ovaj put zajebat. Ni vodu ne pijem. Moram opet brabonjat. Nije me koštalo puno vremena. Zadovoljan sam postignutim za 1h i 25 min. U 8:25 h istrčavam iz hacijende. Valjda sam sve pokupio. Instrumenti tu, oba telefona tu, dodatna baterija tu, pare tu, ključ od vrata nemam, dobro. Ubacujem zadnji opremu u kamion i sjedam u bus. Jutros sve, baš sve ide glatko. Do starta čavrljam s Michaelom zvanim Miguel. Pozdravljam se sa svima. Slikam se s policijom u topshit uniformama, izgledaju k'o američki rangeri s onim velikim šeširima i hlačama umetnutim u jahaće čizme te kitnjastim, narančastim špagama koje nehajno padaju preko jednog ramena. Izgledaju kao kapetan Bartorelli iz Alo, Alo! Na briefingu sam ostao na španjolskom dijelu nakon engleskog. Obično to ignoriram jer ne razumijem. Ali ovaj lokalac i organizator Bernardo, zadatak detaljno objašnjava. Više od polovice natjecatelja su iz tog govornog područja, a nemali broj Amera i Evropljana dobro se koristi španjolskim. Malo lovim i ja, a jednim uhom prisluškujem do sebe jednog Amera kako kolegi prevodi na engleski. Danas ne propuštam ništa. Idem na puto toga, a malo stavljam na ništa. Danas ću letiti kao da letim XC i treniram. Idem uživati. Trebao bi biti dobar dan, a tekma je 80 km. Slušam samo zlatne klasike. Bez puno drame, sladunjave simfonije, valcere i polke. Nema misa, fuga i komorne glazbe.

Odlučio sam ranije startati da ne ponovim jučerašnju grešku. Prvi neuspješan start, a samo 3 krila na startu gdje stane barem 10 krila istovremeno. Nisam jedini, još jedan Enzo se propeo i otišo na stranu kao i moj Zeno. Ovo mi je 12. polijetanje ovdje i za sad imam statistiku u startevima k'o Vlado Šola obrana u Ateni 2004. Od 12 deset uspješnih. Trinaesti je bio sretan. Standardna procedura, navrtim nad onom hacijendom okruženom stablima banana do 1900 m, pa se malo pomaknem van i uhvatim 2100 m, pa još malo van i još malo van... Eto me vani nad ravnicom i zadnjim brdima (ta manja brda su 1300-1400 m, da je kod nas napravili bismo barem 5-6 starteva od tud). I raketa u bazu. Iz baze van nad ravnicu. Vidim da se formirala prva skupina i da im je taktika kao i jučer (ona gdje sam igrao za raju i zanemario taktiku), izvući se nad ravnicu i tamo kružiti oko startnog cilindra koji je danas enter, pa samo treba ući i nastaviti prema istoj točki još 11 km. Vidio sam da se jedna grupa od 10-ak krila odlučila probijati preko brda i zaključujem da će napasti sa zapada. Ne leti mi se po brdima, a procjenjujem da je ovaj "ravničarski vod" za mene nekako primamljiviji. Vozim tako iznad zelenih polja šećerne trske uvaljan u blaženstvo visine. Ali ne prepuštam ništa slučaju. Pratim 15-ak krila ispred sebe. Na pristojnoj udaljenosti i komfornoj visini. Ne kemijam. Ne napadaju me VBI-jovi. Fino jašem i promatram. Mirno je. Nakon nešto, ali ne i neočekivano, živahnijih stupova nad brdima, ovdje je danas ko u Međimurju, Podravini i Slavoniji. Izvukli smo se oko startnog cilindra više od 10 km, sve do Čađare i La Paile. Tu su i ona niža brda sa istočne strane Valle de Cauca. Znači tako majstori, idemo okolo kere pa na mala vrata. Vrtimo se u slabom nisponu pred startni cilindar, jer nas je baza ispljunula i gasi se. Puštam skupinu malo naprijed da vidim što smjeraju. Idu na brda. Ja se držim ruba nizine i autoputa. Znam da tu radi. Ipak, rano je. Tek je 12 i 15 h. Ovdje nisam nikad tako rano letio, uglavnom između 13 i 15 h. Kupim slaba dizanja, ali drižim visinu. I dalje oči imam prikovane za vodeću skupinu od 10 krila što gaze prema brdašcima. Vjeroajtno tu bolje okida, ali ja sam bliži startnom cilindru i slijedećoj točki. Naravno, da je moja taktika bila lošija i da sam im se morao pridužiti. Tu mi bježe 2 km. Jebi ga. Padam do brežuljaka ispod 1500 m i mislim si ma ne mogu to sjebat. Letimo po tim brežuljcima na 1400 - 1700 m, tu i tamo netko viši, narednih 8 km. Fajani su i brži i uspješniji od mene. Bolje čitaju (ili znaju teren). Uhvate dizanje, okrenu 2-3 kruga i nastave. Ja se šlepam i vrtim bar 2-3 kruga više od njih. Sigurno i polako dižemo visinu kako se i teren diže. Pred cilindrom hvataju bombastično dizanje i iznad njih se formira oblak. Do sad, nakon što smo napustili zadnji kumulus na Čađari, letimo u plavom. Dižu i dižu, a ja tiskam i tiskam speed. Malo, malo me razvali neki balon, ali nedostojan pažnje. Kombiniram speed od 70 do 100 % uz dovoljnu dozu opreza i uvažavajući razliku trenutne i potrebne finese (tu sam foru pokupio od Slovenaca, hvala Suša i Jošt). Nikako da dođem do tog dizanja, curim, ali sam dovoljno visok i iznad višeg terena od ravnice, pa ne brinem. Napokon ulazim i ja u to dizanje. Prvih 10 je već bilo okrenulo 1. kt dok sam vrtio dizanja oko 3 m/s. Mora biti jačih dizanja. Ta gledao sam kako oni dižu. 2 km sam do cilindra 1. kt. Prvi mi bježe 4 km. Vidim kako se nisko vuku krila koja su napdala sa zapada i išla grebenom. Oni su ispred nas, jer su ranije okinuli. Digao sam 2200 m, ali skupina ispred mene je digla više. Nisam to dobro istermalisao. Treba to priznati, ima tu fajana koji i brže i uspješnije to rade od mene. Okidam i vraćam se pod istu bazu. Velika je i moćna sad. Mora biti dobrog dizanja. Ne mogu naći više od 3. Tu i tamo me žvača. Ne nalazim centar stupa. Jedva dižem ponovno 2200 m, a nada mnom 3 krila pod bazom još 300 m viši. Odustajem i nastavljam po istom putu od kuda smo došli, preko brdašaca. Putem se kumulusi počinju naveliko paliti. Shvaćam da moram zadržati visinu i skakutati k'o žaba od lopoča do lopoča pod bazama. Odlučim da navrtim maksimalno prvom prilikom do baze. Ionako do kraja utrke imam preko 50 km i sigurno 8 somova metara kumulativnog nabiranja. Gazim speed i održavam visinu iznad 2000 m. Cilindri su veliki, naredni je 8000 m i rubno dira Zarzal. Možeš mu prići barem s tri strane. Postavljam se na rub cilindra po optimalnoj ruti prema slijedećoj točki. Biram putanju narednih 6-8 km tako da predviđam gdje bi se mogli paliti kumulusi i kombiniram s nakupljenim iskustvom terena od ranije. Letim na puno, a ništa na ništa. Neću riskirati, ovaj task je čisti XC. Imam visinu, imam znanje, imam iskustvo, imam i dobro krilo, a nisam mamuran, ajde da to sve upogonim. Od sad letim svoju trku. Ne zanimaju me skupine. Navrtio sam 2300 m te ganjam Zarzalovo brdovito zaleđe. Kupim takvu raketu da je milina. Vrtim stabilnu sedmicu da se sam sebi gadim koliko sam si dobar. Izlazim van preko svakdašnjeg cilja i ravno pod jednu bazurinu. Prvo ništa, a onda opet raketa. Vidim gomili krila kako se probija preko ranvnice prema 3. kt koja je oko La Uniona 6 km. Opet su putanje razne. Biram onu pod kumulusima i malo izvan rute. Nisam pogriješio. Skoknuo sam pod dvije baze i letio između 2000 i 2300 m, dok su se neki piloti znojili nisko nad rijekom. Okidam 3. KT. Slijedeća je Obando 16 km na sjevero-istok. Po sredini doline konvergencija. Dolje puše jugozapad, bliže visokom grebenu na zapadu je zapad, a više nad ravnicom čisti sjever. Skužim da iznad 2000 m puni sa sjevera, baš gdje bih morao letiti, samo još malo pod 45. Nema veze. Biram kumulostradu prema sjeveru i planiram napasti točku s bočnim vjetrom te dobrom visinom. Izoštrim mojih minus jedan dioptrije s astigmatizmom bez pomagala. Nikad nisam letio s dioptrijskim naočalama, nemam veliku dioptriju, ali sam oko tako izvještio da vidim krila do 5 km i humilis u nastajanju na najmanje 2 km. Obando sam riješio sa speedom preko 2200 m, dok su se druga krila poprilično patila ispod mene. Tko je išao direktno imao je puno gubitka visine. Procjenjujem da sam prešao 10 krila. Ali to nije najvažnije, važno mi je da moja taktika igra. Nikog nema oko mene, sam sam ko duh. Čak nema niti XC pliota. I oni se drže brda. Nakon Obanda, posljednje točke, imam 17 km do cilja. Naviter kaže minus 8 glavi da mi fali visine. Compeo ne konzultiram u ovakvim situacijama, posebno bez Pitot cijevi. Vraćam se kako sam i prilazio Obandu. Izlazim nad ravnicu i van brda. Letim prem La Viktoriji praktično u vjetar. Sad se osjeća tihooceanski zapadnjak, posebno kad padnem ispod 2000 m. Letio sam van rute, ali sam računao na jako dizanje pod jednom golemom bazom. I dočekao sm ga. 2400 m, Naviter se koleba, ali je tu oko 100 m minusa, to ću nadoknaditi putem. Vjerojatno ću biti i bolji od toga jer sam na liniji konvergencije. Ipak, nisam se usudio krenuti sa manjom visinom. Po izlasku iz baze, i prebrojavanju špaga i instrumenata kad me je prodrmalo, gazim speed i gonjam laganica 5 banki na 70 % speeda. Visina dolaska na cilj raste. To sam i očekivao. Pa malo pada. Čak je zaronila i pod nulu, ali sam očekivao dizanja po putu. Javljaju na stanicu da je u golu 20 km/h vjetra, zapadnjak. Visoko sam i zaboli me taki. Gledam istočno od sebe prilično krila kako je u problemu jer su nisko i guši ih vjetar koji dolazi preko onih golfićastih terena. Suvereno brodim visoko i stabilno. Visina u golu raste. Sad već laže, kaže da ću doći sa 300 m, a procjenjujem to na barem 500 m. Tako je i bilo. Ali kad sam okinuo gol, i odlučio se vratiti mojem prijatelju Zoki u Roldanillo kao prethodnog dana, vjetar me doslovn zaustavio. Zabio sam se u 25-26 km/h zapadnjaka uz priličnu turbulenciju. Okrećem i slijećem u cilj.

Pakleno je vruće. Hodam s krilom u ruži, sa svom opremom na sebi, u zavjetrinu. Sletio sam u wingoverima vertikalno. Zbilja puše. Skidam se u zavjetrini, bez hlada, jebeni čelopek (samo ta dalmatinsko-zagorska riječ ispravno opisuje ovakvu vremensku nepogodu). Brzinski sam se spakirao i dolazi do mene dečko koj nabolje slaže krila u cijelom dunjaluku. Zazove me po imenu (Antoni su me zvali samo profe u školi, a kad me žena zazove imenom, najebo sam), ali naviknuo sam se. Bilježi me u sign out listu, a ja koristim priliku i dajem mu nešto para da kupi pivu za sebe i mene. Muchacho mi donosi pivu i vraća pare. Objašnjavam mu na tečnom španjolskom da je trebao i sebi uzeti nešto. Okrenuo se za 180 stupnjeva i po 40 paklenih stupnjeva odjuri uz brdo. Utrpavam sve u ruksak i ganjam mjesto u busu (sletište je odmah uz autocestu). Dozvoli te mi malu digresiju. Ovaj dio Kolumbije (cca 200 km, što sam prošao cestom i vidio iz zraka) ima četverotračni autoput. Dvije trake prema sjeveru i dvije prema jugu. Uglavno prolaze krajem koje bih mogao usporediti s našom Likom (unaprijed nek' mi ne zamjere Gorani, ako koji gorskokotarski kraj utrpam u ovaj opis). Otprilike od Brinja i Ogulina, preko Kapele i Otočca do Gospića i Ličkog polja. Zir je zadnji. Tako nekao ide njihov autoput. Ali za razliku od naše Dalmatine kroz Liku, ovdje je promet mnogo gušći. Ne samo gušći već je kraj naseljeniji. Svakih 10 km ili manje postoji mjesto, gradić, a možda i selo za njihove prilike (Kolumbija ima 40 milijona stanovnika) sa nekom vrstom petlje, a time i ulaza i izlaza na autoban. Naime, kod određenog mjesta, autoput različitih smjerova se razilazi i tu se u jednoj razini odvajaju izlazi, ali i mogućnost polukružnog okretanja. Autoput nema ograde. Na kolumbijskim autoputevima možeš hodat, možeš kupit u selu nešto za pit i za prigrist. Možeš ustopat redovnu liniju autobusa. Možeš zaustavit neki auto ili motor, a najčešće se zaustave sami i pitaju trebaš li prijevoz. Frajeri na motorima čekaju da se sjure kamioni s obližnje uzvisine u nizinu po kojoj se pruža autoput, pa onda stanu na motorima i čavrljaju. Oba motora poslovično moraju biti na suprotnim stranama, a nije neuobičajeno da prvi motor dolazi iz kontra smjera zadanje vožnje, a ovaj drugi je obavezno isto u kontra smijeru. Ali nesreće nisam vidio. Znaju se pravila i svi ih se pridržavaju. Nego da se vratim na muchacosa. Trči za mnom do busa i vraća mi kusur. Već sam i zaboravio. NIje znojan. Ma kako!? Uzeo je sebi kolu. Nigdje, na niti jednom mjestu, nitko me nije prevario ma ni za 100 pesosa. Provjeravaju obračun i novac koji uzvraćaju nekoliko puta. Uglavnom koriste digitrone za to. A i nama je lakše platiti kad vidimo cifru. Čuvao sam hladnu limenku Pokera za ovaj poseban trenutak. Nekako mi se čini da nisam baš bio najbrži u utrci (ta 20 krila je ispred mene), ali se draškam spoznajom da je moja taktika bila uspješna. Sjedam u bus, otirem znoj, otvaram prozor i razgrćem zavjesu (dobro opremljen bus). Otvaram Poker. Gutam nježno prva dva-tri gutljaja i uživam u blaženstvu. Sunce me više ne prži. Ispišao sam se na travu, a ne po sebi. Ostatak Pokera sam maznuo bez suvišnim erotskih podražaja. Odmah sam uzeo u busu još jednu limenku Pokera, da mi blaženi osjećaj još malo potraje. U stožeru mećem Zokijev oglas za Kinga u rozoj boji. Cijena prava sitnica 1777 €. Nalijećem na dva kolumbijska pilota (sve neka deca, od 20 i nekaj godina) koji lete E2. Fajani lete cijele godine ovak' kak' smo mi sad. Pokazuje mi slike sa nekog velikog Samsunga, a slikao je s mobom dok je vrtio stupove. Fantastične fotke. Pijuckamo cervezas. Pridružuje nam se Michael, zvani Miguel. Sad znam kaj ide. Odlazimo do bazena i riječ po riječ, gan-dža, gan-dža, fu-ma-ju mom-ka dva. Više ne pričamo o letenju, samo jedrenje. Brije jače na jedrenje nego ja na letenje. Kužimo se. Zoki zove, jesam li zaboravio naš dogovor. Ma nisam draga, samo sam se malo zadržao s dečkima. Zoki je danas puno bolje i idemo na romantični objed. On će na svoje noge. Doma maznemo Pokericu, otuširamo se i počešljamo te kod Kineza jer je najbliži. Juhice, lešo povrće s komadićima mesa. Nema da nas probava muči. Zoki se kreće kao geopard. Vrlo je na oprezu, ali dovoljno brz. Nakon večerice niš' zanimljivo. Pijemo i pijemo, Zoki gleda dokumentarce na madžarskom, a ja tipkuljim ovaj tekst. Još sutra i svršavam s ovim blogom.

Hahaha, pišam! Ma nema boljeg štiva za uz jutarnju kavu ili wc. Ali mlijeko, jabuka, voda pa piva? Strašno... Pa dokumentarac na mađarskom, romantična večera, gepard, Kinez... Ma vrh!

Bravo!!!

https://www.youtube.com/watch?v=PWwYtzfQbBY


uživajteeeeee