toni,ajde malo smanji te raporte s letanja,svaki dan zbog toga kasnim na posao.
a nedaj bože da propustim jedan pa imam kaj čitati...

šalim se,samo uživajte i piši dalje.

Krivo si pročitao Šokre, nije gepard već geopard (TM@Roman Lavriv). Brži i spretniji od obje mačke.

Pa di si se toga sjetio, fakat imaš slonovsko pamćenje ... Bela, negdje prije 10 godina ....

Lijepa naša i premila Domovino, kćer i sinovi razmetni se povraćaju pod skute tvoje!

Šefika, zbilja imam slonovsko pamćenje. Moram te ispraviti. Nije bila Bela pod Kalnikom, mada postoji poveznica. Geopard si iskovao u jednoj besanoj noći ljeta Gospodnjeg 2006. Na Državnom. U Roču. U Feniks kući u najačem sastavu FRT društva.

TASK 7 - (fala Bogu). Dižem se nikad kasnije. U 7h. Sve ide tranquillo. Nema više neskafe, pa kuham metroseksualni čaj od jagoda (da čaj, očaj), pahuljice u mlijeku, pa podgrijani kinezi od jučer (okus je isti, samo je malo uvenulo povrće). Stiže Zoki i nosi ron. U kuću nam se uselio Tomas iz Španjolske, Katalonija (ne propuštaju to spomenuti). Poznaje se s Jasnom s letenja iz Agera. Čavrljamo na španjolsko-engleskom. Pilot je balona u turističke svrhe i sad je došao na godišnji odmor letit za svoju dušu. Leti Peak 4, a planira nabaviti Zenu i to je dobra tema za razgovor. Uljudno se zahvalio i odbio jutarnji ron. Zoki i ja nismo. Zoki se otišao tuširati dok sam još ovdje. Ako slučajno zaglavi. Nije zaglavio. Samostalno je to obavio. Ulijećem u bus s opremom i ubodem slobodan dvostruki sic. Uvalim Zenka do prozora, a ja do njega. Umetnem slušalice, muzika me obuzme i zadrijemam. Sinoć sam radio inventuru po frižideru (ne bojte se, klope nema) i shvatio sa su nečete dvije butelj bijelog (crno ne konzumiram zbog žgaravice). Likvidirao sam prvu, a potom i drugu. Druga je bila vino de misa, jel' treba prijevod? Riješio sam i jednu smotku od Miguela koja mi se zadjela u džep. Stoga sam jutros malo usporen. O umoru neću više. Naviknuo sam k'o magare na batine.

Budim se pred iskrcaj iz busa. Taman da dođem sebi. Izlazim posljednji. Uskačem u neku vrstu planinarskog doma tu na prijevoju ceste. Mislim da termin planinarski dom najbolje opisuje tu instituciju. Vode ju čiča (za potrebe priče nazvat ćemo ga Pedro) i njegova žena (za potrebe priče Pepita). Tu možeš kupiti grickalice, papirnate maramice, pivu, vodu, razglednice, lizalice i vjerojatno nešto za pojest. Naručujem kavu s milijekom i vodu. Boca vode dolazi od Pedra, a malo kasnije Pepita nosi punu šalicu kave s mlijekom. Ukusna je. Sjedan na terasu, jer terasa je jedini prostor ovog planinarca za goste. Tu je šank s proizvodima, a iza kuća u kojoj žive. Pepita je ljubazna sa svima. U jednom trenutku Pepita pita visokog tipa, prosjede kose do vrata od kud je. Ovaj govori da je s jednog malenog otoka u Atlanskom oceanu imenom Islandia. I krene zafrkancija. Hans Kristjan Gudmundsson je doslovno duplo viši od Pepite. Fotkanje u zagrljaju vikinškog diva i kolumbijske patuljčice Pepite. Pedro je na kasi. Pepita služi. Pedro me svaki put razumije kako god da naručim ono što hoću (dobro nije francuski menu u 5 slijedova, već kava, voda i piva) i nikad ne pita da ponovim još jednom, a to mi se u ostalim ugostiteljskim objektima stalno događa. Pedro samo prenese Pepiti i ova doleti. Procjenjujem da su 65 plus godina. Vrlo vitalni i žive na 1800 m okruženi plantažama banana. Jedam uz ogradu terase i gledam tu jutarnju rosu nad dolinom rijeke Cauca u obliku niskih kumulusa koji sužavaju horizont i tjeraju svjetlo između zelenih obronaka i tamno sivog svoda. Trenutak smiraja. I dalje sam sam, ali sam se naviknuo na tu osamljenost.

Vučem se lijeno uzbrdo do starta s opremom na leđima. Razmišljam jesam li sposoban za još jednu utrku. Ma jesam za let, ali mogu li pružiti kakav sportski angažman., glavno je pitanje. Sumnjam u sebe. Najgore je pred start. Mnogi parajedriličar natjecatelj će to priznati. Prvo slaganje opreme. Onda briefing i točke, pa kovanje neke strategije. Onda nervoza pred polijetanje. Brabonjanje u obližnjem šumarku, kraj potoka u jarku. U zraku, pred otvaranje starta, ćutim nemir - hoću li se dignut na vrijeme. Odmah zatim hoću li imati dovoljno strpljenja da istrpim mnoštvo krila oko sebe tik pod bazom. Sve znam, sve sam to mogo puta prošao i drugdje i ovdje. Ipak, danas sam malo tronut. Sve navedeno sam odradio po automatizmu bez puno razmišljanja, kad je za to došlo vrijeme. Razbijam nervozu pred utrku i ubijam vrijeme u isti mah tako što uranjam i izranjam u oblak na samom rubu. Silno me to veseli i krijepi. Maknuo sam se od ostalih, našao svoj kutić pod bazom i igram se. Tu i tamo mi se netko pridruži, ali većina je na rubu startnog cilindra, dok sam ja kilometar duboko. Sad se već zabavljam tako što predviđam gdje će se rub oblak razmaknuti kako bih ja u taj pocjep uletio i dignuo još 20-30 m visine. Vrijeme sporo protiče, a posebno zadnjih 5 minuta. Međutim, procjenjujem da ova ogromna baza, pod kojom je barem 150 krila, ne srče jako i zaputim se u središte. Dovedem se na rub cilindra i tu čekam posljenjih 3 minute vrteći jedva 0,5 m/s. Može li bolje pred start? Nakon otvaranja jurimo preko grabe na slijedeći greben, praktički kao sve utrke do sad osim one dvije u protekla 2 dana kad smo izlazili nad ravnicu. Danas ne radi taj dežurnjak, po prvom preskoku, onako kako smo navikli. Mnogi probavju uz greben, neki vrte slabija dizanja (ovdje je 2 m/s slabo i gubljenje vremena, ako nisam u krizi s visinom ne vrtim ispod 3-4 m/s), a priličan broj pilota grebe po grebenu, ali s malom visinom. Razmišljam o tome kako piloti lete napamet. Jednostavno se drže grebena, jer je sigurna opcija. To je linija manjeg otpora ili moć navike. Gledam kako se baze pune od manjih brdašaca pred dolinom i biram baš taj smjer. Izlazim pod jednu bazu nad ravnicu i navrtim do 2200 m. Nastavljam pod bazama lako i glatko,kao mogo puta do sad prema La Unionu, čak me ni ne lupa toliko pod speedom. Stremim još jednom poznatom dežurnjaku. Ali ni taj nije baš u formi. Grebenari su pali vrlo nisko i sad se vuku po gudurama. Pred kraj su se dočepali jačeg dizanja i vrte 2-3 km od mene na istom pravcu prema 1. kt. Odlučujem preskočiti La Union direktno, a ne se zavlačiti po grebenu. Do sad sam prošao nekoliko puta i bilo je OK. Međutim, opet zaboravljam da je start utrke bio u 11:45 h i da smo došli nad La Union u rano podne. Izdaje me grad i kotlina u kojoj se nalazi. Nisko se lijepim na niži greben dok vodeća skupina vrti visoko pod bazom nad startom višeg grebena. Bauljam tu u potrazi za špicom (one dvojke ignoriram, ali ne sasvim, jer se moram spasiti) i pronalazim dobro dizanje od 3 metra. Pojačava se na 4 m uz zanos i rubnu turbulenciju. Prilaze mi druga krila. Navrtimo, ali shvaćam da mi je taktika bila promašena. Opet je 20-ak krila u jebenoj prednosti. Tu odlučujem letiti po svome. Slijedio je prebačaj preko doline do Obanda. Letim oprezno s četvorim očima na svim mogućim skupinama, i onima u mojoj visini, i onima niže i onima koji se vuku po podu. Krenuo sam sa dovoljnom visinom od skoro 2000 m. Nad rijekom hvatam dizanje i po putu mi se pale oblaci. Okrećem Obando i gledam kako neka krila guta taj zapadnjak nisko nad tlom. Sad i mene guta. Ali nema straha jer termike ima u izobilju, samo je treba napipati. Dobro čitam znakove i slijedećih 10-ak km letim vrlo smjelo. Još jedna točka je oko La Viktorije gdje ima dobre termike. Tiskam da uhvatim što više krila koja se tek dižu s poda, a ispred mene su. I tu padam na niske grane. Niti 10 km pred ciljem na podu sam, ispod 1200 m. Puštam speed i pipam, i pipam, pa napipam i, uz nešto vremena, izvrtim 1900 m. To mi je dovoljno za cilj. Gazim 101 % speeda i letim očekivano kroz jaka dizanja. Ovi iznad mene lakše prolaze kroz ta dizanja i turbulenciju, jer vremenom padam sve niže gdje me kači vjetar. Ipak, uspjevam preteći 5 krila u samom finišu.

Tek je 14 h, a dan se tek razigrao (doduše i vjetra ima po podu, ali gore nije tako strašno). Nakon okidanja ESS vrtim do 1800, okidam i gol, pa nastavljam prema Roldanillu. Osvrćem se oko sebe i gledam te predivne kumuluse na dolinom rijeke Cauca. Predivan teren. Oprašatma se od njaga. Zaustavlja me vjetar pred rijekom, malo popravim i ubadam jedno od službenih sletišta oko Roldanilla. Vjetra je 26 km/h, termika divlja, nije lako sletiti. Nađem nispon i spustim se. Odmah je došao momak nudeći prijevoz. Slijedeća scena je na cesti,s jedim iza vozača motora s ogromnim ruksamom na leđima. Obilazimo bicikle, neki motori obilaze nas, dok njih obilaze kamioni. Ponekad se na dvosmjernoj, dvotračnoj cesti nađe po 5 vozila u istoj linij. Sve funkcionira besprijekorno. Meni je osmijeh na licu dok mi vjetar valja kosu na sve strane. Gotovo je. U 12 letova natukao sam 40 h naleta. Da mi je to netko rekao prije polaska na put, rekao bi da je vjerojatno moguće, ali da sigurno neću to dostići.

PS: danas je ponedjeljak, 12h, Bogota. Trebali smo biti već kući jučer do ponoći. Priča ide dalje, pa tko ima živaca...

Stay tuned!

POVRATAK Task 1

Jašemo mladić u najboljim godinama i ja na motoru dok se probijamo kroz ulice Roldanilla u potrazi za Calle nuevo siquenta siete. Zenko veselo poskakuje iza mene. čini mi se da je i on sretan. Ne znam, je li sretan zbog dobrog letenja protekla 2 tjedna ili zato što je sve gotovo. Istinski ga razumijem u tvoj dvojbi. Sretan sam i umoran istovremeno. Ne znam BiH li još mogao izdržati letenja ili pak sam sretan što ću se vratiti doma. Vratiti zimi, volim zimu i snijeg. Dosta mi je jakog sunca. Svojoj obitelji. Volim uspavljivat sina uz pričanje priča. Nikad nisam ispričao istu priču dva puta. Ne, ne znam ja tisuću i jednu priču. Započnem jednu pa ju pretačam u drugu. Sublimiram, recikliram, sintetiziram, filtriram, reduciram i ekspandiram. On zna da ih ja izmišljam, pretačem i izokrećem. Nekad mu se to svidi, a nekad i ne. Jasno mi daje do znanja. Ponekad me mazne laktom u rebra i veli: " Daj nemoj tata spavat.". Zaspem u pola riječi. Onda ne znam gdje sam stao sa muljanjem priče, a on me podsjeti. Nedostaje mi podbadanje moje kćeri tinejdžerice oko škole i ocjena, vrste muzike koju sluša i drugih malih stvari koje joj kontriram. Moja žena kaže da ima troje djece, njih dvojespomenutih i mene. I ona mi nedostaje. Dobro je kad sam malo odsutan. Prekinemo se prepirati i onda se svemirska ravnoteža opet uspostavi. Nedostaju mi klupske kolege, mada smo redovito na chatu. Nedostaju mi moji prijatelji alkofili i nogometni znalci sa šanka. Nedostaje mi mamina kuhinja (živimo blizu, pa stalno navraćam, žena mi ne zamjera, pače potiče tu moju naviku). Zokija zatičem dobro raspoloženog u našoj la casa de cucharacas. Pratio je moj let cijelo vrijeme i komentirao ga je sa Šokretom. Uzbuđeniji su od mene. Ja sam svoje odradio. Idemo li jest, pitam Zokija. Potvrdno klima glavom. Samo da bacimo tuševe. On prvi. Pregledavam telefone i poruke pa se dotipkavam sa rajom na sve strane. Zoki izlazi ispod tuša i veli da će odmoriti kičmu dok se ja potuširam. Brzo sam to zbavio da sam ga iznenadio. Odlazimo u stožer. Zoki je prvi put u stožeru od pada. Monogo njih ga tapša i vidno se veseli što je Zoki na nogama. Nalijećemo na Barteka i Miguela. Oni predlažu neki riblji restoran, malo dalje od trga. Šetamo i šetamo kroz mnoštvo. Večeras i za vikend je fiesta de cavallos, odnosno konjski party. Polako se ulice pune. Nakon prolaska jedne takve nalijećemo na gužvu i potom na karnevalsku povroku. Šarena kolona na traktorskim prikolicama, džipovima i drugim vozilima uz buku razne glazbe. Parada kiča i poganskih običaja rekao bi osvješten promatrač. Međutim, taj praiskonski poriv da se maškaramo i da damo sebi oduška barem jednom na godinu nikome nije mrzak. Promatramo taj defile, slikamo, snimamo. Ima i dobrih komada. Evo ih stižu, plešu, njišu bokovima, sve u zlatnom, srebrnom, šljokičasto šljaštrećem izdanju. Ups, to je neka škola. Baš su slatka dječica. Dolazimo do restorana. Bartek voli sea food. Naručuje sea food. To znači neke odmrznute Ledove repove račića u umaku od vrnja za kuhanje. I riža. Oću penis to. Daj mi ribu. Da, morsku. Da vidim kako to ovdje izgleda. Daleko smo od mora, kao i Zagreb, ali znam gdje mogu pojesti dobru ribu. Eee, to je bio gurmanski doživljaj. Nikad takvu ribu nisam probao, ne zbog ukusa, teksture, oblika, čega god. Već načina priprave. Tako ribu na gradelama ne pripremi niti moj kum (inače ribolovac, bračno nasukan u Zagrebu, porijeklom iz primorskih krajeve), koji često sprema ribu koju ulovi, a i koju nabavimo drugim kanalima, kad se nalije ko guzica. Znači, majstor ju je tako prepekao da sam mogao nekoga ozlijediti da sam te riblje odreska bacao k'o šurikene. Poslije mi je Košta rekao da je i on u onoj klinici anonimnih alkoholičara takav način pripreme ribe okusio. E, piće je posebna priča. Rekoh Zokiju neću pivu uz ribu. On se slaže. Listam špajz kartu i vidim da imaju male bočice vina. Bog vas poživo! Dođe konobar. Una botella de vino blanco. No blanco. Ok, daj vino tinto. No vino tinto. Daj ron. Marquze (to imaju svugje). No ron. Ahhh, dajbogatipivu. Možda i najlošiji objed koji sam pojeo u Roldanillu.

Otišli smo do parka. Kupili 4 Pokerena i bocu rona. Maškare su okolo kružile. Sunce je pržilo. Ja sam svoje završio ovdje. Stalno ponavljam tu mantru. Idemo do Miguela, odnosno mjesta gdje on boravi. U Parku nam se pridružuje Peruanc Patrik. Leti doma tandeme i vodi grupe. I jako voli pušit. Slabo pije. Zoki i ja bi ga kategorizirali u donji razred županijske lige u alkofiličarskom sustavu rangiranja. Miguel je već solidna druga državna liga. Zoki i ja smo čvrsta sredina ljestvice prve lige, po našim skromnim uvjerenjima. A Bartek? Taj igra stalno Ligu prvaka. Lovac na koke i pitvine. Inače, dobar pilot. Ulazimo kroz neku dvoranu restoranskog tipa u prostrano dvorište sa stablima banana. Jedan tip se njiše u ležaljci. Čuti se marica u zraku. Ubrzo su Miguel i Patrik počeli runjiti na stolu, dok sam ja otvarao boce Pokera i točio ron. Utonušmo u opojsnot kasnog poslijepodneva. Nakon nekog vreman i trkeljanja o letenju, pozivu Patrika da dođemo u Peru kod njega i drugih tema distrorziranih THC-om i maliganima, krenušmo doma. Rekoh Zokiju, po dolasku u hacijendu, samo da odmorim vjeđe 40 minuta. Probudi me 15 do 20 h kad počinje završna ceremonija. Probudio me zločinački. Izbauljali smo u sparnu noć i otišli do stožera. Okolo po parkiću prepoznajemo grupe Španjolaca, Rusa, Nijemaca... Još se nisu uvukli u dvoranu. Zoki i ja dolazimo kao gospoda. Zauzimamo najbolja mjesta za promatranje svečanosti. Odlazim do šanka gdje nemaju vino, ali to sam već naučio. Daj ron, daj vode sin i con gas i daj pivo. Jedino pred nas dvojicom gomila cuge kao da je veliko društvo tu. Dugo nam nitko nije prilazio i sjedao ukolo nas, misleći da tu već netko sjedi. Zokija su počeli prepoznavati, pa se slika sa spasiteljem Marcelom, sa članovima civilne zaštite koji su ga izvlačili sa brda... Još ne počinje, pa se zabavljamo Zokijevim superturbo telefonom koji ima ugrrađenu infrared kameru. Naime, sumnajmo od prvog dana da jedna pripadnica osoblja u organizaciji, imenom Natalija, curetak od kojih dvajespešestsedam, privlačnije vanjštine, ima implantate u grudima. Gađamo pravi kut i udaljenost. Natalija je razotkrivena. Tamnija područja ispod njezinog vrata i visinu lakta od struka nagore nedvojbeno ukazuju na nebiološki materijal ispod haljine. Sumnje su se pojačale kad smo vidjeli bjelinu bočno na području gdje bi se trebao nalaziti cicntreger, a iste te za koje treba podupirač stoje u neočekivanom položaju, prkoseći gravitaciji. Započela je ceremonija. Zahvala i komunalcima, i civilnoj zaštiti , i policiji (svaka čast), a onda jedno 20 pripadnika organizacije izlazi pred uzvanike, odnosno nas. Pa gdje ste toliki bili do sad. I sad mi sviće zašto je kotizacija 300 USD. Ovo je njima veliki društveni događaj u relativno maloj zajednici (Roldanillo cca. 25.000 stanovnika, Cali 2.000.000, Bogota 8.000.000). Krenula je večera. Šveda ili kako lokalci nazivaju nordijski stol. Nismo se htjeli gužvat, pa smo Zoki i ja otišli popraviti makeup. Smještismo se na terasu. Uzeo sam tanjur koji se nudio, radi znatiželje. Bila je hladna salata, sa povrćem, pollom, nezaobilaznom šunkom ala Gavrilović u ovitku koju u sve meću, voćem i dresingom. A uz to se služio vrlo ukusan pire-krumpir sa nekim dodacima koje je trebalo grickati. Pivo, po pivo, ron po ron, priključiše nam se Miguel i lokalci. Sad stječemo čvrsta i trajna poznanstva. U jednom trenutku vidim kako Zoki kljuca i to je bio znak da se umorio. Prolazimo kroz dvoranu na čijoj sredini uporni plešu pod prigušenim svjetlima na latino zvukove. Nisam mogao zaspati do 4h. Toliko me se sve dojmilo. Bio sam visoko.

POVRATAK task 2

Budim se. Čujem zvukove, ali ne hvatam odmah gdje sam, tko sam i koje je stoljeće. Zoki me požuruje da se dignem. Gledam na sat. 8 i nekaj. Zavitlava me da ću zakasnit na prijevoz na start. Skoro me dignuo na foru. Ušao sam u taj ritam buđenja i jurnajve na prijevoz u 8h, ali drži me i obamrlost zbog sna od samo 4 h. Zabili smo se sinoć. Pošteno. Koristim luksuz i izležavam se do 9 h. Tuširanje pa na hamburgeze, hugo i servesu. Izlazimo na ulicu, svjetlost me udara poput malja. Sunce prži. Ekipa leti. Ignoriramo ih. Spremat ćemo se nakon doručka i nakon malog shoppinga rona i drugih sitnica za ponijet doma. Vraćamo se iz grada i spremamo stvari. Dogovor je sa vozačem da se nađemo u 13 h u stožeru. Zoki čeka doma sa stvarima dok ja odlazim u stožer.
U 13 h sam u stožer po dogovoru. Nigdje nikoga osim 2 poznata tipa. Diego, naš vozač, kasni 20 min. To je normalalno. Zatičem Miguela i Barteka (do sad ga nisam puno spominjao jer je bio direktor trke, ali kad je sve prošlo, mogu si dozvoliti stanovitu indiskreciju).

Slijede pikanterije koje ste od početka željeli, a ja sam se sustezao. Dakle, tko je do sad istrpio sve moje litanije u elektroničkom obliku, zaslužuje ove retke.

Dok nam je Košta bio prevoditelj družili smo se samo sa finim ljudima (ako u toj finoći izuzmemo Maju, Zokija i mene). Uglavnom nam je Košta pokušavao uvaljivati sokove. Dobro, to su zdravi i fini, prirodni napici. On je vođa puta, on je strog i pravedan, on je team leader i kondicijski trener u istoj osobi. Kad bismo naručivali neki koktel, Košta bi rekao jugo con pinya y maracuja. A mi bi dodali daj rum u to. Košta bi iskomunicirao da nema ulijevanja ruma u sok jer to nema u ponudi, krijući pravu istinu od nas. Nudi se neki šlag ili mlijeko u sok, a najgori oblik takve ponude je bio Sprite. E, onda smo mi otkrili, trećeg dana, da se rum kaže ron. Isto tako smo naučili da nema na čašice, niti ima pol i pol vina i vode, niti dupli Džeki. Nego samo na boce. Tad nas je krenulo. Krenulo je i Maju u istom naletu. Jedino je team leader ispočetka odbijao alkohol preko 2,5%. Pomalo smo ga skinuli s Aguile i obratili ga na Poker ili Club Columbia (uglavnom preko 5%). Svakojako smo se dovijali kako da to ostvarimo. Kupujemo i Aguila 6-pack i Poker 6-pack. Kupimo i mlijeko i ron. Kupimo i običnu vodu i con gas. Con gas je za vino blanco, dok krijomice trpamo u kolica i bino tinto, dos bottellas za sangriju. Upecali smo topshit ananas od uličnog prodavača koji ga čisti, reže na kriške i prodaje izravno sa Jeep Willisa iz 1962., trofej iz Korejskog rata. Košta voli slatko. Smišljali smo razne dosjetke, Maja i nas dvojica. Maja je uzimala čokoladu za Koštu. Onda smo pravili sangriju. Ananas i maracuja sa crnjakom i puno smeđeg šećera. Pravog. Zoki se čudio i komentirao da on voli sa manje šećera. Velim mu ja, pa nije to za nas, već da Koštu odobrovoljimo. Aaa, veli Zoki i dobacuje da ipak on voli manje slatku osvježavajuću voćnu pitvinu. To sam shvatio da želi novu, manje slatku sangriju. Niti 3,5 dana od iskrcaja u Kolumbiju Košta se počeo opuštat. Ipak, i dalje smo se zadržavali na javnim te turistički popularnim mjestina, tek prepišaj hoda od glavnog trga. Nismo se mnogo miješali sa lokalcima osim poznatih imena. Braće Vyparina, Bartoša i nekoliko organizatora s kojima smo se svakodnevno pozdravljali. Propio se Košta nije prošlo mnogo. Jetru svoju upropastio je skoro. Sve se više odavao je piću. I znate kako dalje netko pjeva ovu priču. Nakon druge večeri, što smo team leadera odveli kući u neprimjerenom stanju iz obližnjih kafana, situacija u momčadi postajla je sve napetija. Košta je spavao duže i nije nas na vrijeme budio. Počeo je kasniti doručak, pa nije bilo kave, jedino je cervezasa i rona bilo taman tol'ko kol'ko treba, da ujutro možemo isprati zube i polijepiti mozak. Krenula je utrka. Prvi task slabi rezultati. Drugi task još gori. Kondicijski trener i team leader u jednoj osobi je popustio čeličnu disciplinu. To smo i ciljali, ali sportski rezultati su izostali. Moral je nizak, a etika i kultura su na nuli. Da prostite, opijamo se bez kontrole, a najgore je što se team leader ne trijezni. Uvidjeli smo da smo istjerali zvijer iz brloga, jednostavno smo pretjerali čačkajući mečku. Nije bilo druge nego internirat ga na Otok i pružiti mu rehabilitaciju. Hrabru ulogu njegovateljice je preuzela Maja. Maja je pronašla Alcoholicos anonimos grupo la humiladad. Zoki i ja smo kupili lokalnu srećku za lutriju. Jedna od mnogih nagrada je 4-dnevni paket aranžman za dvije osobe s avionskom linijom iz Calia za kolumbijski karipski otok Sant Andreas gdje se spomenuta ustanova nalazi. Kako i naslućujete kroz prethodna štiva ovog bloga, naša srećka je bila izvučena. Ostaje omekšati Koštu da prihvati i da ode s Majom na romantično putovanje u Karibe. Međutim, Košta se hrusti da će nakupiti pozamašnu satnicu naleta ispred Masline, dok leti ovdje u Kolumbiji, pa da u proljeće može mirno preskočiti tribaljsku proljetnu termiku. Već se vidio kako mirno pijucka prirodni sok ispred planinske kolibe, dok mu cigaretni dim miluje nozdrve i draška obrve. Hvali se po kafanama kako je na dobrom putu da ostvari taj plan. Kako smo ga navlačili na tanak led prema alkofiliji tako smo sad morali ići obrnutim smjerom. Mudar je on i iskusan borac, pa je osujetio neke naše pokušaje. Od ove točke događa se obrat.

Zoki pada. Tko nije čitao, neka sam prođe i prouči to gradivo. Mene sakupljaju po njivama. Ne znam da je Zoki pao, ali kasnije primam tu vijest od Košte koji putuje u karipski raj, ne sluteći da ide u rehabilitacijsku kliniku. Oni se dopisuju na whatsapp grupi koju ja nemam na lokalnom telefonu (imam dva, a Košta i Mileni, šminkeri, dvosimkartični CAT 60). Košta veli da Zoki izgleda dobro na slici i da ne brinem. Kupe me nakon 6 i dolazim doma pa dalje ide ono s bolnicom (tko je pozorno pratio ne bi smio imati problema u ovom dijelu gradiva).

Povrativši se iz bolnice, kad smo došli doma, gledamo se u oči u oči. Zoran i ja. Ne sluteći da ćemo do ujutro postati bjegunci sa policijskom potjernicom nominiranom na 30 USD. Sjedimo svaki na svom krevetu, jedan nasuprot drugoga. Ništa ne govorimo. U kakvom šund krimiću slijedila bi jezična tvorevina poput: "Tišina je bila tako gusta da se mogla rezati Končar električnim nožem.". Ili pak, da se radnja odvija u piščevoj glavi u 60-im ili 70-im prošlog stoljeća, stajalo bi ovako: "Tišna je bila tako gusta kao što su gusti koprenasti slojevi duhanskog dima, nataloženog u nevjetrenoj prostoriji, pod slabim kasnojesenjim suncem, čije se zrake prvolače kroz poluotvorena prozorska sjenila". Azurna obala, ona Brigitte Bardot glumi Maju, a on Damir Košta glumi Koštu. Šetaju dugim pješčanim Canneskim plažama, ispijaju koktele u malim barovima starog grada, nježno pripaljujući cigaretu za cigaretom jedno drugom. Nego da se vratim na činjenično stanje. Zoki je povrijeđen vidno. Ja moram svaki dan na tekme, Maja i Košta su na Azurnoj obali, a Zoki je sam doma. Neprestance gledajući se oči u oči, kao dva suprostavljena kajuboja na sred glavne ulice, netrepčući, čekali smo tko će prvi rukom posegnuti za ron. Popili smo koju i napravili plan. Dosta je bilo zajebancije. Od sad samo red, rad i stega. Zna se tko tu koju ulogu igra. Moje je da idem na tekme te u lov na hranu. Zoki je bio domaćica koji je čuvao kuću i obavljao neke kućne poslove. Osim hrane, morao sam pribavljati i cugu za Zokija i za mene. Srećom nema Maje i Košte pa se ne moram toliko trošit. Tako sam pomalo dospijevao do sve daljih rubnih područja koja sam otkrivao bez team leadera. Stekao sam poznanstvo više prijateljski nastrojeni lovaca. Neki su lovili rezultate. Takve lajkam i pošujem. Drugi love zjake. Njih izbjegavam. Treći love četvrte. Ni ti mi nisu osobito dragi. Ostaje otpad koji lovi sve i svašta. Ambiciozni su, ali i nehajni. Oni vole kraći put i zaviriti u čašicu. Ti su mi već draži. Sad uključujum Barteka (pravo ime poznato redakciji) i Miguela (pravo ime poznato redakciji). Barteka znam iz Kruševa od prošle godine, ono kad smo se upoznali na i pod šankom, a znam ga i od ranije s nekih tekmi. Bartek lovi i voli sve što vole mladi. Sakuplja prazne pivske boce. Preko dana radi, natječe se, pa opet malo radi i navečer se opušta na slikovitim ulicama Roldanilla. Njemu sam se prvom priključio. Jebi ga, najbolje je loviti sa Alfa Romeom u selu koji poznaje i teren i lokalne običaje. Ajde nije rođen lokalno, iz Evrope je, katolik bjelac, slobodni strijelac, ali vrlo uklopljen, već koju godinu ovdje. Nije prošlo niti 2 h od puštanja Zokija iz bolnice, a lovački kanali su se otvorili. Čula su se izoštrila. Niti 3h kasnije s Miguelom sam znanac. Miguel mi je baš legao. Ono kad imaš druga iz vojske. Imam jednog već, a Miguel je moj novi pajdo iz sličnih uvjeta. Od ove točke Zoran je bio sve bolje. Razni prirodni medikamenti su pristizali u, isprva malim, ali dovoljno rehabilitirajućim količinama, a kasnije im se količina okrijepiljuje. Zoki je prizdravljao sve brže kako sam širio lovna područja i dubio okomite kanale. Već trećeg dana se osovio na noge i bivao sve nasmijaniji. Počeli smo hodati Roldanillom i otkrivati mnoge njegove skrivenosti. I sam sam primjetio da sam nasmijaniji i da sve bolje prolazim u utrkama. Mada sam ćutio umor od dnevnog ritma letenja i noćnog lova. Tako se približio i posljednji dan te ceremonijalna večer zaključenja utrke, proglašenje rezultata i dodjela nagrada. Zoki stiže ko narodni heroj. Svi ga vole, tapšaju po ramenima i slikaju se s njim. Drago im je što Zoki ponovno hoda. Priča, po priča, štivo po štivo, tom po tom, edicija po edicija, zaglavišmo mi tako čitajući do sitnih jutarnjih sati u stožeru. Doma smo još malo čitali.

Malo sam razvukao. Ide 13 h, 14 h, 15 h. Dok smo se začitavali u stožeru sa Club Colombia Bartek, Miguel i ja (5 kratkih štiva svaki), Zoki je imao situaciju s gazdom. Hoće da iselimo iz kuće. Krećemo s 2h počeka. Započinje dvosatna voznja do Calija u Chevrolet džipu sa spuštenim prozorima, subwooferom na glasno, dupliprilođi techno-latino saund. Sa suncem u očima i smotkom u ustima vozimo prema gradu 120 na sat. Zoki malo, malo traži medicinu Marquez, ali vremenom se smiruje i uranja u blaženi komfor potrošačkog društva zvanog Internet. Ima još 200 Mb za potrošit na Kolubijskoj kartici. Moram primjetiti da sam evoluirao od onog trenutka kad sam napao jadne Talijane do ovog kad mi dvosatno zakašnjenje ne predstsvlja osobitu brigu (Zokiju sam se ispričao zbog opravdanog zadržavanja u stožeru). Tranquillo, por favor!

Ma daj sad i to je to. Nemoj me Je... i šta sad da se vratim na jutarnje masiranje sa netom.hr i ostalom
senzalističkom nazovi tiskovinom umjesto ovim tvojim ah mogao bi ga onak ko sa Hennnesijem dobrim usporediti. Daj to malo rastegni bar do iduće prilike, ono ko kraj,odjava učestvovali,i tako to. Pa bonus materijali. Kako ide ona priča što pričaš malom za laku noć hahaha. Ta posao i onak riješavač netom, a Ljubav je ko i Nostalgija. Što si dalje to im više fališ. LP Mladen

POVRATAK Task 3

Sa Majom i Koštom se nalazimo ispred hostela u Caliju. Izljubili smo se sa Diegom i Miguelom, ubacili naše stvari iza hostelskog zida sa bodljikavom žicom kao na granici između Slovenije i Hrvatske te krenuli pojesti nešto. U nedalekom restoranu shvaćamo da smo vrlo knap s vremenom do leta. Pa požurujemo konobare. Dobivamo brzo. Pojedemo, srkenom oproštajnu bočicu rona i vraćamo se do hostela. Uzimamo stvari, dolazi taksi već jurimo prema aerodromu u 2 vozila. Boca Džekija se dodaje iz taksija u taksi pred naplatnim kućicama. Veseli smo jer idemo doma.

Kalvarija kreće kad nas neće pustiti na let iz Calia za Madrid. Vele da kasnimo. Došli smo 1h ranije. Taman su počeki skupljati one stupiće ispred Iberia šaltera. Svi su tu, ali kao zaključen je check in i ukrcaj. Sve ok, mi zakasnili, mi zajebali. Ipak, pokušavamo ih namoliti da nas puste. Tko to ne bi progao. Sve bi bilo normalno da se ne pojavljuje jedna mlada žena. Ta cura dolazi iza nas, plače, ne znam je li joj to pomoglo, jer i Maja je plakala. Ona je latinosica, a mi šugavi gringosi. Nju na kraju puštaju. I to bismo nekako otrpili da se još jedna "civilka" nije ukrcala sa posadom. Ponovno su otvorili check in za posadu, njih preko deset. na kraju je let kasnio i poletjeli su sa 37 minuta kašenjnja. Ali nas nisu uzeli sa sobom. Zašto, vjerojatno im se nije dalo drkat s nama. Kako smo to zaključili. Dakle, kad smo došli još je radio check in. Onda nas je neki mlađi službenik drkarao i zapričavao 10-ak minuta. Onda smo ga molili da nas checkira i pusti na let. Onda je on nešto zvao i na kraju otišao te nas tako elegantno odjebao. Onda je došla njegova kolegica i ista priča s njom, pa odlazimo do njihovog officea. Mlada dama nam uzima sve 4 putovnice i nešto tipka, tipka, gleda i tako barem 15 min. Za to vrijeme ulazi ona Latinosica koja je došla iza nas. Za to vrijeme se polako skuplja posada i odlaze na check in, koji se za njih ponovno otvara plus jedna žena "civilka" koja uredno prolazi. Samo mi ne. Ostajemo na aerodromu čekati jutanji let za Bogotu, pa ćemo probati nekako iz Bogote riješiti sa Iberiom. Prebijamo se do 5 h ujutro po hodnicima, stolicama i podu aerodromske zgrade. U 5h kupujemo Košta i ja 4 karte za Bogotu. Let je u 06:10 h.

Imamo informaciju da u Bogoti Iberijin šalter radi od 8-16 h. Taman što smo sklopili oči udobno zavaljeni u avionska sjedala, već nas bude i drkaju sa ispravljanjem sjedala, vezanjem, sklapanjem stolića. Let nažalost traje samo 1h. Imamo plan da uvalimo Zokija u invalidska kolica, te igramo na kartu njegove ozljede, a imamo i nešto medicinske dokumentacija. Po izlasku iz aviona, nalazimo 2 kolica. Odmah je Zoki bio utrpan u jedna od njih i guram ga uzbrdo sportski, kako bi to Košta rekao. Čudimo se kako po hodnicima i tuenlima piče klimu na aerodromu. Onda smo poršli pored otvorenih vrata i skužili da je vani zima. Nismo više na jugu, a Bogota je na preko 2500 m. Ubrzo nas je stigao aerodromski djelatnik da mu vratimo kolica, jer su oba rezervirana. Ups, aj Zoki na noge lagane. Nalazimo šalter sa informacijama i brdo invalidskih kolica. Uz predočenje karte, ostavljam Zokija da ga aerodromski djelatnik dotjera u kolicima. Nismo se sjetili prije to zatražiti. Super, bar ga ne moram gurati. Zgrada terminala zračne luke u Bogoti je prilično velika, a dobro ćemo je upoznati u slijedećim danima. Košta i ja odlazimo obući duge hlače u wc. On ima i jaknu, moja je u opremi. Oblačim i čarape, kroksice su na nogama, izgorena faca, Češki turist od glave do pete. Aerodromsko osoblje dotjeralo je i Zokija. Košta je pribavio dvoja kolica za se stvari. Napad na Iberijin šalter bojnim kolima i u punom sastavu pješaštva. Zauzimamo poziciju pred šalterom i namještamo face tužnog psića. Zoki izgleda tako da bi mu udijelio koju bakulu da ga ne znam. Vrijeme je 07:50 h. Otvara se u osam. U 8 i 15 h shvaćamo da se šalter neće otvoriti u 8h. Nije se otvorio niti znatno kasnije. Zovemo broj u Iberia call centru. Možemo, prema njihovim riječima, uz nekakve penale preinačiti let. Ali za utorak. Saznajemo da ima Iberia let u 18 h za Madrid i Veneciju. Opet zovemo call centar i oni kažu da nam ne mogu pomoći, da trebamo nazvati u Španjolsku. Dobiti taj govori automat je nešto najteže što se može i zamisliti. Nema šanse da ga itko dobije. Probavamo sa kolumbijskih telefona, hrvatskih 091 i 098. Pokušavamo preko call centra u Bogoti, ali isto tako niti da trzne. Isprobali smo sve moguće kombinacije pozivnih brojeva, sa plusom, sa 2 nule, sa 3 nule, sa 99 i sa 009 itd. U Kolumbiji ne trebaš stavljati nulu pred pozivni broj. Nalazim restoran Korkoriko u koje nema gužve, gdje ima interneta, može se pojesti doručak, platiti karticom i naravno priključiti na struju, jer smo posrkali energiju iz 6 telefona, 4 tableta, 3 laptopa i nešto priručnih baterijskih spremnika energije. Ugodno je bilo kad smo bili praktično sami. Glave nam padaju nakon doručka i pive. Surfamo, igramo se, šetamo. Svako malo netko ode prošetati, a Maja i Košta zapaliti van zgrade. Obilazim dućane i otkrivam cijene veće barem 2 put nego u Roldanillu ili gdje sam do sad boravio. Pomalo se puni restač da bi u 12h postao dupkom pun. A mi zauzimamo stol, plus imamo dvoja kolica pretrpana glajderima, koferima i torbama, parkiranim pred servisni stol gdje uzimaju bešteke i pored ledomata. A kako su maleni, moraju se propinjati preko naših stvari i kolica ili ih odmiču. Nismo ih mi tu parkirali, samo da se zna. Oni su sami ponudili tu lokaciju, jer im je najmanje smetalo. Međutim, ono što nisu računali je da ćemo se mi žilavo zadržati do ručka. Živa smo čerga. Konobari nas ljubazno trpe i smješkaju se. Ponovno imamo dojavu da će se Iberin šalter otvoriti u 14 h. Jurišamo tamo oko 13:20 h. Opsjedamo područje oko šaltera, čuvamo prostor, nadziremo obje pristupne strane, a komunikaciju pred šalterom sužavamo strateški postavljenim kolicima s obje strane te sjedeći ispruženim nogama, koje prolaznici i mogući pretendenti na taj šalter moraju obilaziti. Padam od umora i, uz odobrenje komadanta garnizona, napuštam front te zauzimam rezervni položaj u čekaonici, u kutu, pored aparata za napitke. Tonem u san iste sekunde. Budi me čistačica koja čisti baš tu i baš sad. Ok, žena radi svoj posao. Dižem se i puštam je da to pomete i podžogira. Završava, vraćam se na poziciju i odmah zaspivam. Ponovno me nešto budi lupkanjem po nogama. Pička ti materina, da ti pička materina jebena latinoska! Pa jel' moraš opet tu čistit gdje si već počistila, da ti pička materina!!! Nisam mogao vjerovati. Ponovno se mičem i čekam da se makne dalje. Govno se mota tuda i nikako da ode. Da, baš je morala jedno 3 puta počistiti taj mračni kut. Da joj pička materina, revnosna! Živci su napeti do maksimuma jer sam u dvije noći spavao 4+1 sat. Ali ipak imam toliko razuma da vidim da me neko ovdje jebe. Treći put me budi Maja. Ima sreću što je nisam potegao šakom prije otvaranja očiju. Naravno da nismo uspjeli riješti karte za danas. One Iberijine tuke na šalteru su tu samo za customer service. Nema tu kupovine karata ili kakva izmjena. A kad ih pitaš nešto, ili ne razumije, ili odgovori da ne zna i da zovemo call cenatar, ali s takvom mukom melje taj engleski da moj osmogodišnji sin bi bolje izgovorio. A rade na aerodromu grada sa 7-8 miliona stanovnika. Da, u stvari. Ko mi je kriv kaj ne znam dovoljno španjolskog. Zoki izgleda kao da će nekoga ubit. Bojim se da ga policija na uhapsi kao potencijalnog teroristu. Hoda okolo s telefonom iz kojeg viri žica i spušta se niže prema torbi. Razrogačenih očiju, blijed u faci, raširenih nozdrva, čudnih kretnji zbog bolova u leđima, bori se i nadgasava sa bukom mnoštva u aerodromskoj zgradi pokušavajući dobiti informacije iz Iberia call centra. Izgleda potpuno mahnito. Oklijeva mu pristupiti. Košta i ja se raspitujemo za veliki taksi, nalazimo hotel u Bogoti preko weba. Nada i dalje tinja da ćemo nešto uspjeti riješiti sa Iberiom.

Konačno izdaje se zapovijed za pokret trupa te krećemo napustiti aerodromski front. Guramo kolica kroz masu ljudi prema izlazu za taksije. Kad nas safata jedan, kasnije ćemo utvrditi, promotor hotela Dorado. Nudi taksi vaki-naki, sve džabe samo da idemo u taj hotel. Nije mi se tip svidio, ne zbog izgleda, kratko i uredno podšišana kosa, uredni brčići ispod nosa, sredina tridesetih, kožna smeđa jakna, već zbog ponašanja. Sve nešto ubrzava, sve je dobro i sve je za pet. Pokazuje katalog hotela. Dobro izgleda, cijena je primamnjiva (180.000 bakula za dvokrevetnu sobu), kao što spomenuh uključen prijevoz do hotela. Ugurao nas je takvom brzinom u 2 manja taksija (kad kažem manja to je onda Hyundai Atos klasa ili Daewoo Tico). Promotor brko fata moj i Zokijev glajder sa po jednom rukom i nosi prema taksiju. Oba su po 27 kg, a moj i malo više (puni rona i kave). Vičem mu ja polako, nije to tako lagano. Gura jedno krilo na prvi sic, drugo brzo u gepek od tog minijaturnog autića. Normalno da ne ide, pa odmiče naslon zadnjeg djedišta. Ma ko sumantu. Sumanuta je i bila i vožnja u 2 taksija kroz gradsku vrevu do hotela. Ko da su nas kidnapirali. Ista priča pred hotelom. Izbacuje stvari, vuče ih unutra do recepcije. Mi dodajemo, ali ne takvim silovitim tempom. Zoki šepucka. Brkati promotor dogovara nam sobe i nešto govori recepcionerki oko njegovog dijela. Ponovno gura stvari u lift za 2,5 sobe svom žestinom. Isto tako ih sumanuto vadi i vuče do naših soba. Ej, frajer se polomio. Na kraju dolazi do naše sobe i traži lovu za uslugu. 20.000, ne velim ja 10.000, on kaže dobro. Toliko je uzeo i Košti, a njega je žicao i da plati taksi. Naravno da Košta nije platio taksi. Tuširam se i padam u krevet. Zoki već hrče. Imamo bračni krevet s jednim pokrivačem. U Roldanillu i Caliju ne bi bio problem, ali ovdje u Bogoti noći i jutra su vrlo svježa. Budim se oko 18h. Zoki i dalje hrče. Spuštam se na ulicu. Usput sam zamolio recepcionerku za dodatni pokrivač. Na ulici mirno. Topla i blaga noć. Da nisam jutros na aerodromu osjetio što znači hladnoća u Bogoti ne bih nikome vjerovao da ovdje može biti hladno. Nisam u centru, negdje smo oko Vrbana, Sopota, Srdoča, Splita 3, negdje gdje žive radni ljudi, poštena inteligencija i građani. Nema smeća, čisto je i uređeno. Moram priznati da sam očekivao malo neuređeniju zemlju, a Kolumbija me iznenadila. Ugodno. Prvo mi je mama krenula s Bogotom. Ono, nesigurno, kriminal, drogaši. Mamu umirujem da je sve ok, tu je policija, međunarodno natjecanje, osiguranje i sve kaj se spada. Žena nije radila nikakvu frku oko sigurnosti. Samo mi je izdala račun za dvotjedni izostanak. Ali frendovi i pozanici su me iznenadili. Kao ono, to je nesigurno, kak si se za to odlučio, i to baš Kolumbija? Pa idem na tekmu! Helouuu?! Uglavnom, i sam sam počeo pomalo sumnjati u moj izbor da idem u Kolumbiju. A ono tamo sve u najboljem redu. I sad ta Bogota. Idem prošetati, naći klopu, pojesti i uzeti za van za Zokija. Ne radi prvi restač, ne radi odmah do njega drugi na koje su me uputili Maja i Košta, ali 100 m dalje ima treći. Sjedam, gledam meni, nalazim cordon bleu. Uno cordon bleu por favor con salada y ceveza. No cerveza. Daj vino. No bino. Daj onda kolu. I dok se ja tak zabavljam u hotelu traje drama. Maja je dobila liniju call centra u Kolumbiji. Zovu me da nemaju naše brojeve karata. Objašnjavam simpatičnoj konobarici da imam imrdžensi sitjuešn (na španjolskom) i da se vraćam odmah. Jurim i trčim do hotela, ustrčavam do drugog kata i uzimam naše isprinte karata. Onda ustrčavam do četvrtog kata, ulijećem u sobu 408 te bacam na krevet naše karte. Maja je na telefonu. Košta užurbano hoda gore dolje, lijevo desnom, sim tam, kaj ja znam kak već, po sobi. Maja je na čekanju. Govorim Košti da se vraćam u restač po kolopu i da su tu brojevi karata, pa nek to Maja progura kroz eter. Košta odmahuje rukom, ali vidim mu na licu da me ne doživljava. Sad se već osjećam ko onaj vlastelin iz crtića Uško Dugouško, kodni znak Hazunfefer. Sve mi je sad svejedno. Hodam polako i upijam ovu noć, ovu ulicu, ovu zemlju, ovaj grad. Pa na 2500 metara sam i hodam po ulicama Bogote. Vraćam se u restač. Ovi već čiste. Bili su iznenađeni kad sam se vratio. Kao da me nisu očekivali. A ja sam očekivao gotov cordon bleu. Nije dobro imati očekivanja. Brzo se situacija nomalizirala. Kuhar je bacio komad mesa na roštilj. Meso je veselo zacrvčalo. Ja sam pijuckao kolu od 600 kubika. Mir svim ljudima na svijetu. Mir braćo. Fuck sisters. Čak i onim Iberijinim šupcima želim mir i dobro ko pravi kršćanin. Mamicu im njihovu hoštaplersku. Cordon bleu je bio odličan. Moram priznati da u ovakvom objektu tipa palančinkarnica nisam očekivao gastronomski užitak. U stvari nisam imao očekivanja. Samo da se nahranim i bio sam ugodno iznenađenj hranjenjem. Ponovno se potvrđuje moj temeljni postulat da ne treba imati očekivanja ako želiš senzaciju. Pokupio sam klopu za Zokija. Hamburgereza sa svime. Bome je imalo težinu. Izazim u bogotsku noć. Da me sad mama vidi. Oko mene mir kao u Harambašićevoj oko ponoći. Nigdje nikoga osim vremešne gospođe koja vodi svog peseka na lajni i potiho s njim razgovara. Di su ti kriminalci mamu im njihovu kriminalnu. Preskočim glavnu prometnicu i zabijem se u lokalni dućkas. Uzmem žilete za Zokija, 2 pive, malo vode, koju mandarinu i obavezno voće koje do sad nisam probao i koje mi izgleda egzotično (jedno sam gulio ko jaje, a unutra nevjerojato ljigave i slatke sjemenke koje su užasno ukusne). Ulazim u sobu, a Zoki je upravo neodoljiv. Krmeljav u donjem rublju, češe jaja. Osmjehuje mi se. Ne zbog toga što vaš izopačeni um upravo zamišja, već zbog hamburgereze i cerveze. A i naspavao se.

Nas dvojica u sobi gledamo tekmu D.T. Millonarios vs Deportivo Alidelcion Independiente Medellin, pijemo Club Columbija i on žvače hamburgeresu koju sam mu donio iz zalogajnice. Završilo je 2:1 za Deportivo. Deportivo je zbilja bolji. Uzeo sam nećaku zeleni dres Deportivo Cali. Sinu žuti dres kolumbijske repke. Drago mi je da nisam uzeo onaj drugi dres od šupaka koji su izgubili tekmu. Oči mi se sklapaju. Srećom pa je recepcionerka donijela drugu dekicu. Prozor je djelomično odškrinut i osjeća se ozbiljna hladnoća izvana. Omotavam truplo i noge da se zaštitim od hladnoće i da se odvojim od Zokijevih dlakavih udova. Zoki hrče. Gledam sažetke kolumbijske lige.