Danas smo bili na Krvavcu. Nije bilo loše, 67 km za manje od 2h. Nas 5 u cilju: Vedran, Lovrec, Habek, Nik i ja. Na početku je bilo gadno, puno je pokapalo pilota i pola naših prije markera. Tko se spasio praktično nije mogao zeznuti. Zadnja točka do cilja 24 km fullspeed kroz dizanja, a onda na sletištu nije išlo dolje. Spirale i drugi manevri su se samo redali. Više dok se smjestim u kamp.

ja iscurio ispod starta mamu mu. Nemam ni start.

Ja neman start, ali imam kaznene bodove za prijavu

I sutra ćeš nam širiti krila za kaznu.

Vedranić, Bruno i ja krećemo iz Zagreba u 7:30h. Prvo se tražimo po zapadu grada, jer je svatko shvatio drugu lokaciju za sastanak. Vedranić nas vozi, nakon opskrbe u lokalnom granapu. Bruno i ja uživamo ko lordovi, a Vedran nabraja pehove koji su ga spopali zadnjih dana. U Železnike dolazimo malo prije 10h, ali nigdje nikoga! Tekma je na Krvavcu. Krešemo sve po spisku ostalim Hr pilotima koji se nisu sjetili, odnosno nisu smatrali potrebnim da nas obavjeste o toj sitnoj promjeni u rasporedu. Ko nam je kriv.

Mijenjamo kurs i za pol sata smo pod Krvavcem. Ukucavamo točke za 5 minuta, a onda još 1,5h čekamo prijevoz s Mariom i Domitranom te još 20-ak pilota. Na startu smo na vrijeme. Odlučujemo se spremiti do briefinga. I dok smo se mi spremali, eto ti briefinga. Eržen ga je odradio u 5 min. Sad trči gore do ploče s točkama, Igor me zaustavlja da se potpišem (sign in) za prisustvo na startu (to Bruno i Vedranić nisu pa su dobili penalty 5%). Onda čujem: "Start is open!". Ma idi mi u neku stvar. Sad trčim nizbrdo, jer sam raširio krilo i opremu ispred neke Čehinje. Mičem jedan kraj krila, da može startati, ali ne ide ona jer ju nekaj zeza stanica. Na kraju me moli da provjerimo vezu. Oblačim se dok mi znoj curi po licu i kapa u oči. Grrrr! Vidim Damira kako se pati i starta nekoliko puta. Sad ništa ne puše i u sjeni smo. Ostali koji su netom poletili cure. Samo jedna skupina vrti prilično visoko. Kasnim, oznojen sam i nervozan. Odličan uvod u trku.

Nakon polijetanja, curimo. Odabirem izlazak van starta, jer mi se ne čini da će biti neka vajde. Tako je i bilo. Oni visoki su se i dalje držali te polako prebacivali prema startnom markeru (7 km prema zapadu). Curimo, jebeno curimo. Agrhhhhh! Vučem se po grbenu prema Preddvoru, ali ne onom glavnom. Vrebam povoljan trenutak da se prebacim na taj, a da me rupa ne proguta. Gledam kako se ljudi pate, cure, propadaju i s jedne i s druge strane tog grebena. Nekako sam uhvatio greben prema Storžiču i sad sam na markeru 5 minuta prerano i na 1200m, u visini točke markera (crkvica Sv. Jakob). Grebem tu i čekam, u stvari vrtim zavjetrinsku termiku koja me koji put izuva iz cipela, a nad krilom nemam kontrolu. Izdržao sam, marker se otvorio, a ona visoka skupina je doletila, okrenula marker i nastavila dalje prema Gozdu (start) 2. KT. Nešto sam uhvatio i s jakim zanosm izvrtio te zapalio za vodećeom skupinom. Od ovog trenutka do kraj utrke nisam puštao speed, osim 3-4 puta, kad me je razvaljivao.

Čim sam se dokopao grebena stvari su se stubkom promjenile. Naljepio sam se na greben, nategao speed, nahranio svinje i ništa nisam dirao. Netko bi rekao, jebo takvu tekmu. I ja velim, nije neki gušt za letenje, ali je čisti adrenalin koji pršti i šišti krvotokom. Da, to je utrka. Gdje su prvi, gdje su ostali, gdje su moji, gdje sam ja!? A vjetar bruji napetim špagicama dok se mišići grče u pokušaju da održe krilo u željenom smjeru i željenom obliku (toliko o onim svinjama i hranjenju).

Da skratim priču. Okrenuli smo start na Gozdu, nekih 10 km od markera, pa natrag preko markera na jedno seoce (Možjanca) kod Preddvora, a potom preko Tržaiča do Kriške Gore i kuče na Dobrču. Preko Tržiča je bilo napeto. Gura termika iza grebena, dolje je duboka rupa, a u stvari letimo u vjetar, jači JZ. Na Kriškoj Gori dere termika i zavlači unutra. Treba se navrtiti za povratak istim putem. Srećom držalo je. Međutim, ima 24 km do cilja. I tako svih 24 km pod full speedom! Noge su mi otpale. Kao letimo niz vjetar, a u stvari jedva nabireno 35 km/h. Ko tu koga! Bilo kako bilo, nisam vrtio. Pred Preddvorom i prema Creklju i Gradu nauživao sam se straha, jer sam nisko došao nad šumu, pa još popušio klofanac na speedu. Nekako sam se prebacio preko tog hribića i šumetine. A onda nije išlo dolje. Čupala je termika sa JZ vjetrom sve u pešnest. Spitale, vingači, uši sve. Nekoliko ih je izbacilo anti-G padobrane i vrtili spirale. Baš sam si pomislio da bi bilo zgodno da i ja to učinim, samo da sam ga ponio.

Na kraju, 5 nas iz HR u cilju od 20-ak pilota. Kad smo došli u birtiju pod lipom našli smo hrvatski stol uz ponekog Madžara koji nam nisu dali pristup, jer nismo imali uvjete - minimum distance. Danas je bilo, ili si scurio ili si završio utrku. Malo ih je bilo između.

Rezultati: http://www.klub-krokar.si/images/stories/Ratitovec2012/task%201_provisional%20results.pdf

Fotke: https://picasaweb.google.com/112612256338201887973/Ratitovec2012

Kakvu prijavu? Koga, čega, zašto?

ajd jednom, za promjenu, otvori nama koji su guštali u tvom tekstu, i slike, isprve ....

Nas nekoliko bi vam se sutra pridružilo, u kojem ste kampu? Koliko košta noćenje?

Palac dolje je za tvoje curenje, Hrga. Ne za tebe. Tebe i dalje volim

Ima jedan kamp, u stvari jedini, pred Železnikima, u Studenom. Zove se Roven. Jedini turisti tu su paraglideri u doba Ratitovca. Zgodan je, a košta 7 € za noć po osobi.

2. dan, 2. task, 161 km. Da, da dobro ste pročitali. Još se oporavljamo. Kraj je bio u 21h. Utrka stoljeća. Start na Ratitovcu, prva točka negdje iza Krvavca, pa Tolmin (Kozlov Rob) prek Sorice i natrag u Železnike. Najbrže vrijeme je imao naš Damir Habek, ali je Marko Hrgetić ubrao više bodova za early bird, odnosno leading points. Mrtav sam (umor, alkohol i doping u vidu roštilja). Idem leć. Buona notte.

Otključao sam picasu i ubacio slije današnje utrke.

Razultati: http://www.klub-krokar.si/images/stories/Ratitovec2012/task%202_provisional%20results.pdf

Daj Toni kad se rekonvalenscenciraš, ili kako se već to kaže, malo više detalja.
161 km?
Vidim da nije išlo dalje od 45, ali svaka čast....

Jučer na 3. tasku smo čekali do 16h da padne vjetar. Prilično je bilo zima gore. Izležavali smo se obučeni od glave do pete i ubundani tako 4-5 h. Malo u domu, malo van. Uspio sam baciti ćorku čak 3 puta. U jednoim trenutku, u domu, nakon klope, netko je slikao cro team kako junački svi držimo glave na stolovima i kljucamo. A onda ko grom iz vedra neba -BIEFING! Trk na briefing. Diže se Bruno, trlja snene oči i veli: "Pa ja san mislia da nećemo letiti.". Diž dupe i krilo, pa na start. Postavljena je, razumljivo, kratka utrka od 37 km. Start u 16h, a otvaranje startnog markera u 16:45h. Hm, ako odmah poletim, umrijet ću čekajući u slabim uvjetima i moguće scuriti. Opet, ako ne poletim odmah, ako se uvjeti poboljšaju, trebat će mi vremena da se navrtim. Idem odmah, pa kaj bud.

Nakon: "Start is open!", trgnuo sam krilo kao i Roman Lotrič. Prvo smo letili uz južni greben, pa smo se prebacili na dugačak greben koji je okrenut u istok i u vjetar. Nebo potpuno prekriveno, tu i tamo se formira neka magličasta kumulusna tvorevina koja daje malo jače dizanje od 1m/s. Vozimo lijevo-desno u potpuno mirnom zraku s malim dizanjima. S te pozicije promatramo kako polijeću krila i priključuju nam se. Uglavnom fotkam, a imam priliku za kadriranja. Kad su se svi priključili nastala je gužva. 60-ak krila u malje od 100 m i na grebenu u dužini od max 500 m. Još 25 min do starta. Izlazim i na jednu i na drugu stranu, više od dosade i bjega od gužve, nego zbog istraživanja. Fotkam i fotkam, prilično je nedinamično za fotkanje, pa se trudim tražiti neke druge kadrove. Vozim se s Hrgom wingtip uz njegov. U jednom momentu vidim da se Vedran izdvojio iz skupine i izlazi van grebena. Ili je izgubio živce ili ima VBI. Nakon koju minutu vidim da je ovo prvo, ide u kamp, dosta mu je.

Po otvaranju startnog cilindra, odnosno 3 minute prije, jurimo ka njemu 4 km od grebena, a to je i 1. točka. Curimo i tamo i natrag. Dolijećemo pod onaj greben na kojem sam visio 45 minuta, ali sad 200 m niže i nema niti prdca. Odlučio sam okrenuti 2. točku i nastaviti po jednom izdvojenom grebenu okušati sreću. Prvi okrećem Prtovč u visini crkve (1000m). Stružem po jelkama, bukvama i ostaloj šumetini. Hvatam privjetrinsku stranu prema Železnikima i tamo nešto vrtim s riličnim zanosom u suprotnom smjeru od 3. točke. Lukavija ekipa je ostala na grebenu pod Ratitovcem i nije jurišala na 2. točku. To je bila pobjednička taktika. Dok sam ja polako, ali sigurno curio u nepovrat preko Železnika, kao i većina, oni lukavci su vrtkali i vrtkali. A onda se počelo razvedravati poslije 17 h i počeli su se paliti kumulusi. Točno 14 pilota je uspjelo ostati u zraku, među njima i naš Damir.

Okupili smo se na sletištu, jer nas je većina tu i sletila, drmamo po pivi i rakiji (dofurao Činks srpsku slivovicu od Dragana koji je bio na našem Državnom u preciznom) i navijamo za Habija. Uspjeli su uzvatiti 3. točku, Jamnik za Dražgoškom Gorom, poznatu po tome kaj moraš do nje po grebenu koji stoji pod pravim kutem. Malo su u zavjetrini, pa u prijevtrini. Prelijeću nas u dvojkama i trojkama. Idu i 2 siva IP 6. Jedan je sigurno Damir. Juri Vidic je najviši. Tu su i Peljhan, oba Eržena, Orož, Graberšak, Pristov i Poljak Gierlach. Preletili su nas i lete prema 4. točki stari vrh. Dan je na zalasku i pitanje je tko će se vratiti. Tu i tamo kapne pokoji Enzo jer nije uspio prebaciti greben. Stiže jedan plavi Enzo, pomislili smo da je Đuro, ali to je Poljak Gierlach. Evo i Đure, kao drugi. Pa Anže Pristov, ali s nepotpunim taskom. Poljaku je malo nedostajalo da okrene i 5. točku. Đuro je odradio i pobijedio, dokazavši još jednom top formu i klasu. Proglasio bih ga glavnim favoritom na našem i Slo državnom u Istri za tjedan dana. Ostali su pocurili, a Damir nije bio jedan od ona 2 siva IP 6, već je scurio na Jamniku. Ukupno, utrka nije puno nosila bodova, ali je održana i 3. po redu.

Rezultati 3. dana: http://www.klub-krokar.si/images/stories/Ratitovec2012/task%203_provisional%20results.pdf

Dodao sam i slike u album od ove: https://picasaweb.google.com/112612256338201887973/Ratitovec2012#5757501880078085650

Onaj drugi task od 161 km je bila zajebancija. Ne, task je zbilja postavljen u toj dužini, samo su cilindri bili ogromni: 2 točke i cilja, a radijusi 28 i 35 km. Slabi su bili uvjeti, pa smo gasirali s Ratitovca u prvi cilindar čiji je rub bio nad sletištem, onda u drugi koji je bio 600 m dalje i onda u cilj. Sve se mogl izvesti u curenju, a najbrži su bili Habek i Hrgetić. Bar nekaj.

za izvještaje, ali za task od 161km, baš preokrutno...

Završio je 12. po redu Ratitovec. Zbilja duga tradicija. Neprijeporna organizacija, i kad nas je bilo 120 i sad kad nas je zadnjih godina 70-80. Igor Eržen vodi organizaciju tako spontano da se čini da to radi onako usput. A nije. Tu je i cijeli vod ljudi koji pomažu. Bravo za organizaciju i čestitke za tradiciju. Ovogodišnji Ratitvec open je bio najposjećeniji do sad od pilota iz Hrvatske. Svima nam je ovo natjecanje bio dobar trening i uvertira za naše Državno prvenstvo, posebno jer ćemo opet letiti sa slovenskim kolegama kao i na Ratitovcu. Jedina razlika je što će se više čuti umilni glas obožavanaog nam Siniše Trputca.

Zadnja, 4. po redu utrka, bila je u neku ruku spektakularna. 70 km duga disciplina obuhvaćala je 4 slovenska skijališta i najturističkije regije, to su redom maleno skijalište Sorica poznato poletište za duuuge XC letove, zatim skijalište Vogel (skijalište s pogledom na Bohinjsko jezero) i Triglav, onda dolinu Soče od Tolmina do Bače, pa ski centar Cerkno - Crni vrh (najmodernije slovensko skijalište) i manje poznato skijalište Stari Vrh pod planinom Blegoš. Ne sjećam se da sam ikad letio na dinamičnijoj utrci s tolikim promjenama terena i takvim panoramama. Toliko sam se oduševio, mada sam neke dijelove ove rute već letio, da ću to morati ponoviti (najpogodniji kolega pilot za tu operaciju je Miha Mlakar, koji je nešto slično odletio isti dan, poletjevši sa skijališta Cerkno - Crni Vrh: http://xcglobe.com/olc/index.php/catalog#si&flights&1020594&map).

Nedjelja je ujedno bila i najpotentniji dan i očekivalo se da ćemo letiti prema Tolminu preko Soriške planine, čuvenog starta Sorica. Očekvali smo možda i 100-tku, ali kako je zadnji natjecateljski dan, odabrana je kraća disciplina. Malo razvalačimo jutarnje spremanje šatora i opreme, uz ham&eggs i kavu, pa Megi, Bruno, Vedran i ja putuemo transportnim kombijem s ruksacima koji vozi do transportne žičare pod Ratitovcem. Zabavljamo se uz Brunu koji mašta o tome da se njome poveze do vrha. Naravno, žičara nema nikakava osiguranja, kočnice ili slične uređaje, već transportna košara visi na jednoj žiici dok ju druga vuče pomoću motora na vrhu. Vozi vrlo strmo i njiše se, a slovenske kolege su nas još više zabavile, kad su ispričali kako je pred koju godinu nešto puklo, i kako je puna košara probila ogradu na početku žice i survala se sa svim teretom u provaliju (tamo je teren vrlo strm). Ponekad me Bruno opčini svojom zaigranošću, kako na sve gleda zaigranim, dječijim očima i veseli se svemu novom. Podsjeti me da sam i ja često tako gledao na svaki novi izazov, da ne velim pizdariju, a podsjeti me da sve manje na stvari oko sebe gledam na taj način. Hvala Bruno za puno smjeha i zabave. Na vrhu Ratitovca dočekuje nas brdo planinara i pilota. Evo ga i Sale, spava k'o top, jer se netom dovezao s momačke zabave jednog našeg renomiranog pilota. Pretpostavljam da ga je dovezao kolega Marko Mihin, s kojim se pozdravljamo. Svima nam je nekako mučno od prošlonoćne zabave uz Sandija na harmonici, Habija na gitari i Zokija Domitrana na triple blues usnoj harmonici. Često posjećujemo šekret i pijemo puno tekućine (meni je to od ham&eggsa, a ne znam kaj je ostalima). Ma dobro, ima nešto i u onoj srpskoj slivovici i slovenskoj medici uz pivo, gemište i bambus.

Netom prije starta biefing! Igor nas objavještava da će doći helikopter na poziv Gorske rešavalne službe, jer je kćer od Jurija Vidica nezgodno pala i jako rasjekla bradu. Đuro neće moći letiti, već odlazi s malom u helikopteru. Helić je pristigao tako da niti jedno od 50-ak raširenih krila nije niti zalepršalo. Pravi profić.

Poletjeli smo između 13:30 i 14:00 h i odmah se navrtili pod predivnim bazama. Kako smo čekali da se otvori startni marker tako smo polako curili u 2 km cilindru oko starta. Netrom pred otvaranje smo krenuli put Sorice. Greben je držao i samo su najnekoncetriraniji bili nisko, što na ovom terenu nije nimalo dobra opcija. Potvrdit će to naš usni harmoniaš Zoki, koji je morao sletiti u Podbrdo. Sorica i dalje prema vrhu Črna Prst je išlo više manje standardno, malo po speedu, pa malo pustiš kad buba. I tako preko Vogla. Spektakl od panorama. Krila voze kao po autoputu, tamo-vamo. Okrenuli smo neku Kuču na Razoru, pa natrag istim putem. Negdje na pola puta prema Ratitovcu smo prebacivali dolinu preko Podbrda na dominantni vrh Porezen. Tranzicija nije bila problematična jer smo krenuli s više od 2 k metara. Neki su nastavili prema Ratitovcu pa se prebacivali pred Soricom na Blegoš. Porezen je konvergentno davao termiku, pa nije bilo jednostavno za izvrtiti, neki su prije mene dili na preko 2000 m, ali ja niti 1900 m. Uz to nas je sustizala fleka srednje naoblake i polako prektivala dio neba pod kojim smo letili. Od Porezna smo letili južnom stranom i preko Ski centra Cerkno tražili dizanja. Sjena nas je već sustigla. Oveća grupa nas se okupila nad skijalištem i strpljivo vrtimo do 1900 m, ali neće više. Letimo dalje prema 3. točki mjestu Poljane. Na putu nam je još jedan dominatan vrh - Blegoš, ali on ne daje niti 1700 m. Gledam vodeću skupinu kako odmiče prema Poljanama. Teška srca se odlučujem na desant do Poljana, svjestan da bi to mogao biti očajnički pokušaj i da bih mogao završiti u grapama bez mogućnosti za daljnje napredovanje. Znao sam da sam načinio pogrešku kad sam se odlučio maknuti iz slabog dizanja na Blegošu. Kasnije se nebo otvorilo i svi koji su dolazili su bez problema izvrtili za nastavak prema Sv. Lenartu 4. točki i povratku u Železnike.

Tako je i bilo. Nisam imao nikakava dizanja na povrtaku od Poljana prema Starom Vrhu i scurio sam u Delnicama (ne onim "našim" nego slovenskim, kako su mi objasnili ljubazni domaćini). Evo i Hrge na isto mjesto. Međutim, nismo bili totalni luzeri, jer smo upali na kmečku veselicu u Delnicama. Slave obnovu zadružnog doma i srdačno nas primaju. Još nismo prožvakali zadnji ćevap, kad evo i Zokija Korpara na istom mjestu. Nosim mu hladnu pivu dok se slaže u hladovini. Pridružio nam se i jedan Poljak. Javljam se Činksu da smo od njegovih Poljana 4 km i nismo popili niti 3-4 pive, evo njega s kombijem i Stojanom Kranjcom. Naravno, završavamo u birtiji Pod Vidmom u Poljanam od njegovog punca. Tu su Mario i Edo. A ekipa za susjednim stolom spominju nekog iz Splita koji je pričao mmadžarski i pravio se lud. Pitamo ih da li se zove Bruno, a oni u glas, da, da Bruno. Svi ga znaju u svakom zavičaju. Nastavljamo po iću (zaseka i domaća kobasa, predobro) i piću. Igor već kipi zašto nas nema, ali nemamo prijevoz. Stiže jedan kombi, a on je pun. Iskače Poljakinja, pa nam se pridružuje u klopi. Na kraju stiže po nas naš disco ofer s disco kombijem u kojem se redaju hit za hitom, od Kokolo-okolo moj, preko Ništa kontra Splita do Dugmeta i cajki. Svi pjevamo i skačemo, čak i Poljakinja i Korpar, koji je bio zamro nakon druge pive. Ovaj put nam niti Bruno ne fali, mada ga spominjemo često. Umirujemo Igora u štabu, skidaju nam trackove i obrada rezultata može početi kao i dodjela nagrada.

Rezultati 4 taks: http://www.klub-krokar.si/images/stories/Ratitovec2012/task%204_final%20results.pdf
Ukupni rezultati: http://www.klub-krokar.si/images/stories/Ratitovec2012/ratitovect1t2t3t4.pdf

Fotka posljednjeg dana su od ovog linka: https://picasaweb.google.com/112612256338201887973/Ratitovec2012#5757954879022812290

to je samo pol price ili cijela ?

...A onda je došla poljakinja i pridružila se je...
hoćemo još,hoćemo još

Čiča miča gotova je priča. Baka voli lovca opakih mišića.

Čestitke na odličnom plasmanu Hr ekipe!
Vidim carevali su Enzoi i Icepeaci, pa i njima