No, hm, da, zanimljivo je bilo. Kilometarski prakticki beznacajno, ali je s tehnickog aspekta bilo prilicno zanimljivo.
Prvo, malo povijesnog konteksta (vec sam dovoljno star da me pale te fore "historia est testis temporum, nuntia vetusitatis, lux veritatis, magistra vitae" i to
). Tribalj je, po meni nepravedno, u nas percipiran kao teren dobar za prve letove, visesatno grebenarenje i zimsku zajebanciju. Znacajnijih preleta zapravo i nema, cast onih par iznimaka tipa Prelca koji se znao bacit unutra, ili par sretnika koji su tu i tamo prosli na jug prema Velebitu, sto i nije neki smjer, jer poslije 20-ak km teren postaje izrazito kompliciran (visok, polozen i sve drugo sto ne valja). Prema sjeveru (Rijeci), ne pamtim da sam cuo za neki znacajniji prelet. Osobno, prije desetak godina znao sam par puta otici unutra i obicno kapnuti na Licu, koji put do Mrkoplja, a jednom sam se obreo na 2200 iznad Delnica, ali obzirom da se tad nije imalo za kombinezon nego samo malo jace pleten dzemper, tresavica me prisilila dolje. Jos uvijek zalim za ostatkom tog dana. Nekako potiho odjednom, uljuljkao sam se u utjehu grebena i prestao uopce razmisljati o Triblju kao ishodistu za XC, iako bih svaki put registrirao baze nad Visevicom. Tog jutra, dok sam izlazio iz dezurstva, to se nekako promijenilo. Samom sebi neobjasnjivo, mozda zbog predstojeceg dana samoce, mozda zbog pogleda na aladin uz prvu kavu nakon dezurstva, kavu kojoj sloboda daje tako intenzivan okus, mozda zbog para svjezepreplanulih sartoriusa uocenih u prolazu kroz meko jutarnje sunce, psihicki stav "ne znam jel bi uopce iso peglat taj dosadni greben" prometnuo se u "davno nisam probao unutra, mogao bih danas". To sam bio odlucio, na neki cvrst nacin koji sam naucio prepoznati kao nacin cinjenja, nacin koji je dosad pobjedjivao sve plave rupe, smikove vjetra i ine zamke, na onaj nacin koji je najbitniji preduvjet uspjesnog leta jer omogucuje fokus na letenje zaboravom sveg drugog, sazimanjem paznje sa sveg bitnog u jedan, nebitni dio zivota koji onda bude preplavljen intenzitetom, nacin koji je zapravo tipka "pauza" na zivotnom kasetofonu.
A vec je aladin bio interesantan. Pokazivao je u nizim slojevima siroku zonu konvergencije, oko pet kilometara sa svake strane neizrazitog grebena kojeg cine najvisi gorskokotarski vrhovi. Na plohi 850 6m jugozapada bilo je zadnja kockica u mozaiku plana - sjecam se da je 1500 bilo dosta do Lica, tamo cu se dokopati juznog ruba konvergencije, dici koliko ide (iako gradijent i nije bas sjajan, baze 1600 i nisu nesto ako je teren na 800) i onda odluciti - ostati u toj zoni prema Kleku, i istocnije ako bude islo i bude sletista ili - budem li dovoljno visoko - pogonjen jacim jugom samo jurnuti dalje prema Karlovcu iznad tog nezgodnog sjevera o kojem je Biondic cesto pricao da se javlja oko Ravne Gore, istovremeno iskoristavajuci jaku termiku koje bi trebalo biti barem do Bosiljeva. Za dalje od tamo, teren pada, ako se dokopam visine Karlovca dalje znam
S tim planom, pokrenuo sam Google Earth, jos jedna civilizacijska blagodat koje nije bilo kad sam zadnji put pokusao tuda. Povukao sam par crta, nasao nekoliko linija koje imaju sigurno sletiste u (skoro) svakom trenutku, pokusao u mislima prijeci barem dio tog puta. Iz mentalnog preleta prenuo me zvuk Volva, mog odabranog sredstva prijevoza do kave na Lanistu, gdje sam se prekrcao na straznje sjedalo Dancijevog prometala. Nekoliko trifrtalja sati kasnije, iskolacenih ociju zurio sam kroz zadnju sajbu dok sam u mislima provodio inventuru - Zuzic, na robiji, a i nije 5 ujutro; onaj mali iz obitelji dobrog drustvenog polozaja, na skolovanju u Svicarskoj (iako, ko zna, praznici su...); Horvatincic, u istraznom zatvoru (a i krivi tip prijevoznog sredstva); kapetani Jadrolinije valjda ne idu na posao u ovo doba...Taman sam se stigao uljuljkati u sigurnost spoznaje da je sansa automobilskog ekvivalenta gospickog rukovanja vrlo malena (i on je valjda jos na robiji? hmm...) kad je zavrsila nasa voznja autocestom u rikverc. Naime, nekako smo se uspjeli zapricati i na Bosiljevu produziti za Split. Nakon kraceg razmisljanja, 500m rikverca cinilo se boljom alternativom od neplaniranog posjeta Ogulinu, na odusevljenje cijelog niza kulenvakufskih i travnickih Svicaraca koji su nam svoje sentimente prenijeli dopplerski pomaknutim dvotonskim trubama.
I tako, eto nas na startu. U zraku nekakva kolekcija Sky krila, 100 m nad grebenom. Izgleda kako od plana nece biti nista i to zbog klasicnog problema - dobivanja dovoljno visine na Triblju. Malo razocarani, slazemo sve nase zelene nijanse i polijecemo. Lijevo, preko dalekovoda, i tek na pola visine grebena malo prije Antova nesto upotrebljivo. Manjak sati se i te kako osjeti, nije opasno, ali nije to ona kontrola krila kakva bi trebala biti da se covjek osjeca svemocno. Daj si pola sata, govorim si dok stezem desni krug prema unutarnjem grebenu. Malo sam preofenzivan za Skya koji me napusta na 900m, dok ja ostajem do 1200. Malo sam unutra, ali nece biti dosta. Planirao sam se ubaciti na Lic vise s juga, slicno kao Toni kasnije. Dok razmisljam isplati li se krenuti ako dohvatim 1300 prenerazeno shvacam da Badel, koji je netom startao, vani pred zmajarskom vrti dobrih 4-5m bez usporavanja kroz 1300-idem tamo stici cu-1400-dodaj malo speeda, neces moci procijeniti tocno gdje je, prevelika ce bit visinska razlika-1500-jebote uteko mi je, bit ce dobro ako je stup jos tamo-1600 i dobar pogled na Badelovu zelenu pozadinu dok odlazi prema Licu-mozda bolje da probam s Dancijem, on je sad oko 1300-taman visina da udjem unutra i mozda ga stignem-1400-jebote al penje, ocu ja doc prenisko?-1500-ma u picku materinu, ode i on!
Nista, nazad preko starta, vidim skupilo se jos raje, sad cemo pomalo...vise vani, pa preko dalekovoda i sad se 1400 cini sasvim adekvatno. Okrenem i gas, ciljam najnizi dio grebena, koji je vjerojatno i najgore mjesto za prebacit, ali s 1400 i nemam bas neki izbor. Dolazim prilicno nisko nad Lic, tu me krece razbijati jaka zavjetrinska termika koja je nevjerojatno zakosena (da sam odmah vidio dim nasred polja mogao sam to i ocekivati). Vuce me paralelno s grebenom, 60 stupnjeva u odnosu na vjetar. To moze znaciti samo jedno, jaci stup u blizini. Ipak, nakon jos par krugova moram priznati poraz, nema druge opcije nego dalje. Visevicu, koju Danci pegla, ne mogu dosegnuti. Badela vise ne vidim, iako znam da je bio na grebenu blize Fuzinama. Srecom, pamtim par navrata kad smo kao klinci letjeli u dosta vjetra na Licu, i uvijek je bas ispred mikro-starta (onaj gdje idu sve pocetne skole) stupina i po (zapravo, logicno, kad se pogleda konfiguracija terena). Relativno nisko, mozda 50 m iznad ceste, pocinjemo stabilnu voznju na nacin kako to samo Boomerang zna, jedva primjetno otvarajuci krug prema jezgri, pa zatim izrazeniji nagib, sve uz prakticki izometricku kontrakciju desne ruke. Ne znam zasto, ali i na tandemu, a sad i na boomu vrteci u lijevo stalno imam osjecaj da sam na rubu negative (zapravo, s tandemom sam i bio zadnju sekundu digao ruku, vec je bila lijeva strana stala). Razlicita krila, razlicita sjedala, samo sam ja isti...Dok vario pocinje pjevati stabilnom peticom zaboravljam na svu blagu napetost dotadasnjeg leta i tek me sok znacajnog zahladjenja opomene da pogledam na instrument - prolazim 2200 a baza jos nije tu. Malo kasnije, sa 2350 promatram oko sebe, bikromatski univerzum, gore olovno bijelo, dolje zeleno. Kao haljina iz Schindlerove liste, crveni Ginov luk tek se neprimjetno savija dok hvatam gurtne i dodajem oko pola speeda. Predamnom 10 km kumulostrade, dovoljno sletista, svemir je moj. Sto je najbolje, radio radi, tako da mogu dozvati i Badela, kojeg vidim kako iznad Vrata penje na onaj flah, bezbrizan Advanceov nacin. Moram se nasmijesiti - polozaj krila, taman dovoljno velika baza ravno iznad, ne ostavljaju dvojbe u ishod tog stupa. Dok planiram gdje cu cekati, poput blijeskova metala koji su najavljivali Svabe u bitci za Britaniju, zabljesne me Dancijeva alu-folija. S moje visine, cini se kao da dolazi iz centra Mrkoplja, otprilike s razine drugog kata. Minutu kasnije, shvacam da ce me stici ako ga malce pricekam, pa mijenjam plan koji je dotad glasio "na pola speeda u ravnoj crti dobij 200m do baze i ne popustaj do izlaza negdje iznad Kleka". Par krugova kasnije, izlazimo kraj baze na 2400 i uzimamo smjer prema Tifonu na Ravnoj Gori. Sjena prema Ogulinu prevelika je, a i cini mi se da se oblak zapravo raspada. Na zalost, nisam bio dovoljno koncentriran da pratim koliko je dugo tu. Znam, na rubu sam prognozirane konvergencije, ali jos sam visoko. Mozda prebacim dovoljno prema Karlovcu da prestane ucinak brda. Samo ako u tom posvemasnjem plavilu nadjem jos jedan stup, pa makar do 1600, dobro je. Dok letimo skupa na trimu, tri godine PG dizajna stvarno se vidi, njegov P3 leti apsolutno ravnopravno. Sjetivsi se nedavne raspre o performansama certificiranih krila, dodajem malo speeda i za sekundu sam daleko naprijed i bitnije, nesto vislji. Ipak imaju jos mjesta za napredak. Popustam, dajem malo opterecenja izlaznom rubu i za cas smo opet tu. Malo slikavanja, casica razgovora dok prolazimo 1900 i idila zavrsava kad Danci odlazi nad posumljene padine u debeloj sjeni, dok ja odlucujem probati srecu na suncanom rubu venturilija iza benzinske. U ta dva kilometra, triput sam se predomisljao, pa kretao za Dancijem, pa onda ipak ne. Jos jedan ucinak malo sati leta, nespremnost odluciti i odluke se drzati. Dopustio sam si da me preplavi zelja za nastavkom leta, toliko jaka da zastire racionalno i covjeka dovodi u situaciju da prati nekog drugog samo radi sprecavanja mogucnosti da taj drugi nadje rjesenje i pokaze ti da se, eto, ipak moglo nastaviti, ne samo nastaviti veci broj kilometara, nego i nastaviti uzivati u visokoj hladnoci i tom posvemasnjem, dubokom zelenilu kasnog ljeta. Letacka ljubomora, to zelenooko cudoviste, u najgorem izdanju. Ovaj put, ipak, popusio sam samo pedesetak metara u tim uzaludnim okretanjima. Donekle umiren, posvecujem se dalje zadatko kad vidim da se Danci vraca. Baze, koje se sad ocito raspadaju, zasjenile su potpuno posumljene padine prema Ogulinu i prakticki onemogucile taj smjer leta. Velika je sansa da je gotovo, jer van konvergencije sve dokle oko seze (a sa 1200 seze prilicno daleko) nema niti b od baze dok prema Madjarskoj kao da neka gadna inverzija pruza svoj prljavi sloj. Imam jos samo jednu odluku - stignem li do onih mozda-livada tamo iza usjeka? Sta ako iz one rupe ide neki zdrmani stup? Hoce li biti dosta mjesta kraj dalekovoda na onoj rezervnoj mozda-livadi? Nakon par krugova u isprekidanim balonima nad samom ravnicom Ravne Gore krenem dolje, jaci vjetar donosi me nad livadu s koje baloni odljepljuju svakih par sekundi. Da sam uleten, potegnuo bih trimove i vrtio do iznemoglosti. Ovako, pola vremena trosim na balone, pola na planiranje slijetanja. Videci da sam previse van kondicije za takav nacin razmisljanja, odlucim razguliti dok je vrijeme i samo produzim izlaz iz balona u skolski krumpiroid koji me koju sekundu kasnije dovede do kontakta s rubom nekakve srednje velike vrtace posumljene odgovarajuce velikim krizancima trave i paprati. Srecom, blizu je kolni put na kojem mogu mirno spremiti Shreka u kucicu dok gledam kako Hrga zamice iza zadnjeg brda prema Vrbovskom, slijecuci tocno tamo gdje ga dovodi razlika u finesi dvolinera (i vjerojatno pazljivija manipulacija polarom). Malo se osjecam prevareno kad vidim da sam sletio na vecoj visini od poletista - stvarno je taj visok teren zajebana stvar, vjerojatno je super osjecaj kad to mozes kapitalizirati iza Bosiljeva.
Sat vremena tvrdog asfalta karolinske ceste, plus par minuta u parku Stare Susice i malo provlacenja kroz ogradu autoceste dovodi me na Tifon, gdje su Danci i Badel vec na tko zna kojoj rundi limenki Zuje. Kao i uvijek, sreca prati odvazne, pa se za koji sat (i kojih 3 runde kasnije) na BP zaustavlja auto (zeleni, naravno) koji je otisao po Hrgu i u kojem ima taman jos mjesto za Dancija, sto nam rjesava jedan od kljucnih problema koji smo dotad uspjesno zanemarivali - kako po auto.
Uglavnom, kao sto rekoh na pocetku, nije neka kilometraza, niti broj stupova, ali jako lijep i zanimljiv let. Tribalj, iako zajeban kao XC polaziste, definitivno se premalo koristi za setnje po Gorskom Kotaru. Dva-tri put Bosiljevo, pa Karlovac, pa onda tko zna...Ili mozda bolje ruta preko Ogulina, Slunja, po juznom rubu CTR-a pa preko Moslavine...toliko mogucnosti, samo da se rijesi problem tog niskog konvergencijskog sjevera.
p,
D.
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 553 / 
: 5
DHV 2-3
.
