Skroman kakav jesam, volim mislit da pisem ko Umberto Eco. Zato, prvo malo pripremnog citanja -
etimologija naslova.
Ako ste to znali ispricavam se sto sam gubio vase vrijeme i bandwidth. Kako je to relevantno? Pa eto, otkad mnogo manje letim volim svake godine odletjeti bar jednom troznamenkastu cifru. Smijesno, uvijek sam sa sprdnjom gledao na muskarce srednjih godina koji popustajucu potenciju i povlaceci kapilicij nadoknadjuju preniskim automobilima i preumjetnim tupeima. Kako to i obicno biva zivot igra okrutne igre i eto, tu sam sa svojim tupeom, uvjeren kako me track od 100km cini mladjim, ljepsim, uopce, pozeljnijim u svakom pogledu. Dobro, bar sam prosle godine prodao preniski automobil...
No dosta o meni, pricajmo malo o predmetnom danu.
Prednosti specijalizacije su brojne, a najveca medju njima zove se "obilazak". To je ono kad tvoja maticna kuca plati nekoj drugoj kuci da ti pokazu ono sto kod tebe kuci nema. Prednost toga je sto zapravo u toj drugoj kuci posao (uglavnom) ne ovisi o tvom prisustvu tako da se nitko previse ne uzbudjuje ako te nema (ti bi se trebao, ali ipak smo na Balkanu...). Ponekad profesori, ne bi li puku dokazali da su i oni ipak ljudi toplih srdaca, blagonaklono dozvole specijalizantima da ne dodju delat, obicno vezano uz neke blagdane. Tako je i ovom prilikom povodom velikog petka nas nekoliko koji putujemo obiteljima u Zadar (pogadjate da se nisam bas pretrgao od truda objasnjavajuci kako sam na pjeskomet od odjela) dobilo slobodno.
Kako u Zadru nemam nikog a ne zeleci razocarati stovanu profesoricu odlucio sam povesti Halida na putovanje. Dosta vjetra ali bar je suncano, bit ce OK za malo peglat RGS ili tako nesto, ionako je kijamet za blagdane a i obecali smo se zeninoj rodbini (nije uopce tako lose, ima konjaka). Treba vjezbat, ove godine imam ionako vise sati na tandemu nego s Halidom.
U Brooklynu odabrana ekipa: Ratko "zaboravio sam dasku iz sica" Ostermann, Jasna "danas letim u centralnu Bosnu" Lalic, Peter, Udovicic, Deda a David "nisam dosao na najbolji dan u godini" Pikutic bio je opravdano sprijecen. Kad sam jos saznao da dolazi auto SloXCenaca pocelo mi je nesto bit sumnjivo. Baze koje sam tad mogao vidjeti i nisu ulijevale neko povjerenje, ocekivao sam dva-dva i po sata peglanja RGS po razbijenoj termici i nista vise.
I tako, Jasna, Udovicic i ja u njenom Mercedesu savladavamo uspon s juzne strane. Makadam koji nalazimo dobar ostavljamo u jos boljem stanju nakon sto postruzemo jednu grbu sa sredine. Isto se ne moze reci za donji postroj automobila.
Stanemo, otvorim vrata. Kako je hladno. Nije ni cudo, koliko dere vjetrusina, razmisljam ima li zeljeznicka pruga tu blizu, toliko se cuje huk vjetra s desne strane starta. Opalim si mentalni vritnjak dok vrtim replay sekvence u kojoj uzimam jos jedan flis s vjesalice i zatim ga vracam jer "samo ce mi smetat". Tako dere da Jasna ne moze uhvatiti krilo da se ukopca na startu. Bez daljeg razmisljanja oblacim sve sto imam - smrdusa, flis, speedarm, 500g perja, klupski flis, podrukavice, potkapa. Malo, mislim dok se uvlacim u sic i sjedam na pod zakopcan za opremu, spreman na dugo cekanje. Dobro je, bar mogu nasloniti glavu na prepun gepek, razmisljam dok trosim vrijeme na pregled sica. Par savova pocelo je popustati - nije ni cudo nakon 8 godina - ti Impressi su stvarno vrhunski sasiveni. Stizu i Slovenci - brzo formiramo plan. Cekamo da nam se nacrtano nebo iz Madjarske priblizi i kad prva prava baza zaustavi vjetar krecemo.
Prolazi oko sat vremena a mi i dalje pricamo politicki nekorektne viceve na plazi dok se valovi kumulusa jedan za drugim razbijaju na obali Ravne Gore. I onda je stiglo. Odjednom, izostanak vjetra ucini te svjesnim postojanja sloja toplog zraka oko vlastitog tijela. Pogledas u nebo, i tamni odsjaj baze kao da je izvor te topline, svjetliji od najgoreg solsticijskog podneva. Ali nemas vremena uzivati u osjecaju jer vec osjecas kako se usi napinju, pune zrakom, kako sredina preuzima opterecenje, kako iz svijesti po tisuciti put nestaje onaj zadnji korak u prazno, kako moras paziti da ostavis dosta mjesta da Jasna, metar iza mene, prodje kraj sume. Letim - vjetra ima dosta ali ne previse, udobno probijam, klasicni stup lijevo od starta ni ovaj put me nije iznevjerio. Poletio je i Erzo. Nakon par sekundi vidim koliko sam tragicno nepripremljen startao. Compeo - ugasen. Druge rukavice - u dzepu. Speed sonda - u drugom dzepu. Stanica - u dzepicu, neosigurana. GoPro - na kacigi, ugasen. Nekako uspijem rijesiti stvari po prioritetima - compeo-sonda-rukavice-GoPro-ko jebe stanicu, sad ionako ne mogu nista. Redosljed dosta govori o meni, zar ne? To sam sve uspio napraviti u nekoliko duljih osmica oko starta, taman dovoljno vremena da se formiramo Jasna, Erzo i ja i pocnemo smisleno vrtiti stup. Osjecaj tri potpuno jednaka krila u istom stupu, ma sta stupu, u istom krugu, najshizofrenije je iskustvo mog zivota. Gdje god pogledas zelene Mantre. Srecom, brzo se razilazimo. Erzo i ja ostajemo u stupu koji gura otraga, Jasna ga je izgubila. Znajuci da je stup prvih 100-200m dosta polozen unutra uvucem se u pravom trenutku i tu ostavim Erzu. Stvarno se nadam da cu ga vidjeti za nekih 50-60km, pomisljam dok prolazim 1500m. Vidim Jasnu i nekog od Slovenaca kako penju na privjetrinskoj strani baze i to ekspresni lift od barem dva m/s vise nego moje sasvim solidno dizanje od 2.5 Hladno je postalo jebeno hladno dok bacam pogled na Compeo bas u trenutku kad prolazim 2100. Rutinerski pogledam gore samo da bih iznenadjeno utvrdio da nisam ni blizu baze. Nema veze, nije strasno, nije svaki dan baza tako visoko. 2500 i jebeno hladno postaje lebac ti krvavi jebem hladno. Tik pod bazom vidim kako su Jasna i Nepoznati Slovenac krenuli prema meni. Procjena je bila dobra - krenut cu sekundicu prije njih s istom visinom, ne bi mi se bilo isplatilo pomicati prema njihovoj, boljoj, jezgri. Odlucim da ne treba mijenjati plan sa starta: Ivka - Krizevci - Bjelovar, dalje cemo vidjeti. Volio bih doci do tamo gdje smo Erzo i ja stigli zadnji put, ima nesto sto bih probao...alternativno, od Ivke probati po Podravini...
Necu jos speed, ne letim ni 15min. (toliko mi treba da se sazivim s krilom), rub baze je dosta turbulentan, bit ce vremena kad se stupovi malo stabiliziraju. Ni prolazak kroz nispon od 6.5m/s me ne moze poljuljati u odluci. Odjednom uvidjam da imam ozbiljniji problem. Uvijek letim s rukama provucenim kroz komande, spage izmedju palca i kaziprsta. Zapravo, vozim s jagodicama ta dva prsta. Evolucija nas je blagoslovila s 2mm diskriminacije dodira na vrscima prstiju, vjecno sam fasciniran time koliko komad platna moze pricati kroz dva konopca i cetiri jagodice.
Sad, nesto nedostaje. Od razine omci komandi gore, osjecam samo trnce. Krilo mogu kontrolirati jedino grubo, koristeci propriocepciju s gurtne. Svaki pokret kasni pola sekunde i precizan je ko talijanska bombarderska avijacija. Kao da me letit ucio Edward Skaroruki. Moram pogledati prste da bih se uvjerio da su svi na broju. Pokusaj spustanja ruku u krilo i trljanja propada kad shvatim da moram gledati u komande da bih ih ponovno uhvatio. Ako mi ustreba, hocu li moci stisnuti prste oko rucice rezerve? Dok se priblizavam Ivki nekoliko stvari je jasno - ako situacija bude povoljna (a zasad tako izgleda - razmaci medju bazama nisu toliki da ih ne mogu stici, sto je uvijek neugodna nuspojava visokih baza) samo cu najjace stupove vrtiti preko 2100. Letit cu sam - Jasna je krenula prema Zagrebu, Erzo je nisko nad Lepoglavom, ne isplati ga se cekati, drugog nikog ne vidim. Speed ne dolazi u obzir, nema sanse da provucem prste kroz C-ringove a i da mogu, nemam nikakav osjet ispod razine rucnog zgloba. Malo popravim na Ivki, tek toliko da imam za Breznicki Hum (nebo tamo izgleda bolje, htio bi i juznije ali ne znam koliko ima do CTR-a i bitnije, na kojoj visini avioni pocinju zaokret prema moru). Ceka me poznata rupa, ali i jos nesto, nesto sto sam ocekivao otkad sam prvi put usao u zonu jebanja krvavog lebca. Ishemija. Nitko od nas ne voli ostat bez noge. Prirodom posla cesto obilazim jadnike cija je cirkulacija do te mjere ostecena da je jedina opcija natkoljenicna amputacija. Razumljivo, vecina njih prvi dan odbija amputaciju. Sljedeci put, malo se premisljaju. Do treceg dana, mole da ih uspavam. Ne predomisle se zbog nagovora djece, zenskih suza, zrelog promisljanja, a ne! Bol donese odluku za njih. Zareca, nemilosrdna, uvijek prisutna, pulsirajuca bol, ona vrsta boli koja se ne moze olaksati kletvom, od koje molitva nije utociste, koja te smanjuje i gazi, bol kiselog raspadanja zivog, svjesnog organizma. Ishemija.
Pocela je prvo lijevo. Ima logike, to mi je nedominantna ruka, slabija cirkulacija. Ko te jebe, stisni zube i vrti desno. Sljedeci stup ipak vrtim s dvije plamtece buktinje na mjestima gdje su mi bile sake, nesposoban za ista osim najgrubljih korekcija.
2000m iznad Breznickog Huma sjedim u lezecem sjedalu zgrcen naprijed, cijelo tijelo mi se trese ali ne finom, zdravom tresavicom kao kad kurite 39, ne, ovo su potresi male amplitude jer grc nikad ne popusta toliko da bi dozvolio veliku. Ne prestajem kleti. Oca, majku, termiku, fantasticnu vidljivost, stupove po 5m, visoke baze, dan kad sam cuo za paragliding, koga briga sta idem 53 na sat preko zemlje bez speeda i to polubocno na vjetar. Odluka je donesena - drzim smjer do slijetanja. Onda, na 1400, blazenstvo...kroz ruke struji ugodna toplina, odjednom mogu pomicati prste neovisno jedan o drugom, dok bol popusta uzivam u sposobnosti osjecanja krila...1200...mogu sve, ugodno zavaljen u sjedalo, kao slijepac kojem je vracen vid uzivam u kontroli kojom bez gledanja obuzdavam krilo koje se propinje u petmetarskim balonima. Ponovno smo si dobri dok me Halid nepogresivo vodi pod centar baze. Malo cu se poigrati s ovim balonom, samo koji krug nad osuncanom ravnicom, tu je Kalnik, poznate birtije me zovu, kako je lijepo, kako je zivot velik, i kako je jebeno hladno na 2700, koji kurac opet ovdje radim?! Kad prije, mater ti spalim, i sta cu sad...a nista, za Bjelovar, dok trnci ponovno pocinju, poznata predgrupa za glavnu zvijezdu veceri. Ko za vraga, nikako sic ispod 2 soma. Srecom, dan je mirniji (nije ni dotad bio nesto ekstra turbulentan) pa se ruke mogu u tranzicijama i spustit u krilo, a i zivci su vec dobili malo po tamburi pa vise ne boli toliko. Malo sam se i navikao. A sad se vec i smijesi 100km, mozda i znatno vise, uzasno sam brz. Na pocetku proljeca odraditi godisnji zadatak, e to bi bilo nesto! Stisni, stisni, igraj! Razmak medju bazama je taman toliki da letim u rasponu 2400-1200-2400m. Za tili cas od dva i po sata Bjelovar je tu. Uzivam u bezbriznom centriranju visoko nad popodnevnom ravnicom, vjerojatno najcisca forma letenja, mozes zaboraviti zemlju, samo oblaci, vjetar i krilo. Utrnulim rukama drzim bol kao djevojku s kojom je davno nestalo romantike, zajedno smo vise po navici, vozimo prema Ivanskoj. Zasto Ivanska? Pa, tamo sam sletio zadnji put na ovoj ruti. Tad sam stigao mnogo kasnije, na sam kraj dana, sad je prilika da provjerim moze li se dalje. U mislima je vec Novska, s ovom brzinom ako ostanem jos sat u zraku (sto nije nerealno, tek je 15:30) ni 150 nije nemoguce. I tad, kraj. Izdajnicka misao se javlja tocno nad crkvom u Ivanskoj, na 1700m. Pocinje polako, Ivanska, hm, zadnji put je bilo do tu 116 (zaboravio sam da smo tad isli preko Koprivnice). Sad po finesi imas 15km, vjerojatno i vise, znaci stotku imas sigurno, pa sta ces se sad jebavat letit dalje, evo do Garesnice je sasvim dobro, vidis da su i baze nesto slabe...i izdaja je gotova. Znao sam se izvlaciti s par desetaka metara, gristi te jebene balone do ruba negative toliko blizu seoskih dimnjaka da sam mogao reci tko se grije na lozu a tko na drva. Ovaj put, na 300 metara napravio sam par krugova kroz polustup koji bih inace ispratio do formiranja, samo toliko da prebacim sumicu i dodjem do livade koja mi se cinila suha. Predao sam se. Hladnoca, nepripremljenost, neuletenost, nakon dva i po sata uzele su svoje i dale jedini ocekivani rezultat - okret u vjetar zadnji cas i dodir zemlje smrznutim stopalima. Na njih sam bio potpuno zaboravio. Nema osjeta, samo trnci koji reverberiraju uz kraljesnicu. Korake radim samo zato sto se sjecam kako se to radi, srecom pa je tlo ravno. Halid se spusta u narucje tople, meke, teske slavonske zemlje pokraj puta na koji sam sletio.
Reperfuzija, zla sestra blizanka Ishemije, dize svoju ruznu glavu. Stojim usred oranja na veliki petak, sunce jos visoko nad sad nesto rjedjim kumulusima, i vristim. Ova bol je drukcija, teza, kao dobro crno vino, prelijeva se po sakama dok ti dopusta misliti, slagati kletve koje jos nisu dio hrvatskog leksika. Srecom, brzo prolazi. Sad, kad se mogu normalno micati, iscijedim pitona (kako je hladno, prije kisnu glistu), slozim opremu, javim da sam ziv i prema prvoj kuci. Objasnim babi da nisam clan okupacijske vojske na sto ona meni sa smjeskom pojasni kako tu inace nitko ne prolazi, a pogotovo ne danas na blagdan. Dobro, s ostatkom baterije u smartifonu prepisem par bitnijih brojeva u sluzbenu Nokiu (baterija traje po dva tjedna al zamisli gluposti, s tim telefonom mos samo telefonirat) i organiziram spasavanje. Srecom, Udovicica sam uhvatio taman prije nego sto je deponirao Jasnin auto kod Brooklyna i otisao doma. Srecom pa je pristao doci po mene. U medjuvremenu, ja cu pomalo za Bjelovar pa cu stopat usput. OK, znam da nisam kako glumac lip, ali bas nitko da stane?! Probao sam sve, s naocalama, bez; hodat u naprijed, stajat u mjestu, hodat unazad; smijat se, izgledat napaceno, jebat im majku (to uglavnom dok su u odlasku). Ko zna, sta ljudi misle, ciju babu imam u torbi...Opet, ako je tako, sta me bar netko ne prijavi pa da zicam muriju da me poveze nakon legitimiranja?! Jos Udovicic zapne na obilaznici jer su svi mali crni Nijemci s brcinama nasli sad se bavit turizmom u istocnim zemljama. Noge su se malo zagrijale, cak i uzivam u osjecaju tvrdog asfalta pod skripucim koljenima dok promice drugi sat hoda ravnicom. Pet metara iznad mene pravi, zivi orao lijeno mase krilima dok odmice u zalazece sunce. Duge sjene, zuti preljev na travi uz mirnu, duboku vodu nekog kanala, ovce u daljini nepomicne uz pastira, jelen na kraju sume. Mir, bezvremenost, zivot kakav treba biti. I najvaznije, izostanak bola.
Oko 20 smo u Zagrebu (hvala gospodjo Udovicic, dobar je on decko, nemojte ga jako, ja sam kriv). Dodjem kuci, puknem track i imam sta vidit - 99.5 (slovima: devedesetdevetkilometaraipetstokurcevihmetara). Pa jel ja za to jos ne osjetim male prste na obje ruke?! Ma jebote! Prokletstvo se nastavlja - za svaki put kad odletim sto, dvaput odletim izmedju 95 i 100 (iako, morate priznati da 99.5 stvarno zvuci kao los vic). A onda se naljutim na sebe sto sam umjesto da budem sretan sta sam bio na 2700 (nije bas svaki dan), vrtio nad dijelovima zemlje gdje dosad jos nisam, poboljsao se u iskustvenom smislu, da ne kazem letacki izgradio, u konacnici odletio tih jebenih 99km; e ne, meni to ne valja! Ja sam nesretan jer mi fali nekakav simbol na ekranu, ljubomoran jer netko drugi ima crckicu vise (Erzo se, naravno, izvukao i uspio tamo gdje ja nisam - ostati sat dulje u zraku. U svojoj maniri, majstor je bolje izabrao rutu i prosao do Novske. Zapravo, sad nakon dva pokusaja cini mi se da ova linija preko Bjelovara i nije neko cvijece, vjerojatno je bolje ili ostati u Podravini ili jos desetak km prije Bjelovara prijeci na jug prema autoputu kao sto je to napravio Erzo).
I taman kad pocnem osjecat kako se gastritis budi, na vratima se sa svojih punih 70cm visine pojavi moja kcer, pokaze ona cetiri gornja mlijecna zuba, vikne "tata!" i zaleti se kako samo djeca znaju, ne dovodeci u pitanje hocete li ih uhvatiti.
I sva zla, i nevolje, i sumnje najednom budu posve male.Hvala na paznji,
D.
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 262 / 
: 4
DHV 2
Naravno, ako se isti slaze sa temom.
