Joj, da nisam vec prije odletio 100km stvarno bi ga bio bacio kroz prozor!
Ovako, jedno verbalno nabijanje ce biti dovoljno.

Da ce srijeda biti dobra, znao sam jos negdje oko subote kad je bila ona "jugozapadna situacija" (stariji ce se sjetiti tog termina, Plesivicki ekvivalent foehna). Pa sam se pripremio jos u utorak. Pocetak dezurstva iskoristio sam za slanje desetak SMS-a odabranim zagrebackim XC velicinama (mislio sam zvat i Horbu al bice da sam negdje zagubio broj. Mozda mi je osto kod mame...). Oni bas i nisu dijelili moj entuzijazam, tako da smo se u 10:30 na parkingu King Crossa nasli Tomo Loncar i ja. Kao dva izgubljena djecarca ogledavali smo se po vjetrom sibanom parkingu iscekujuci dolazak ostatka ekipe - Branka Hrupelja, Antise i naravno, kao i uvijek s pola sata kasnjenja, Tonija. Dobro, bar sam iskoristio vrijeme da poslikam Ivana (javio se neki Madjar da ga jako zanima Boom 8, da mu je to super glider - prvo sam mislio da me zajebava).
Srecom, vrijedilo je cekati ga jer on jedini ima suvisao plan kako odrediti koji je najbolji start - nazvati Damira H. Nisam stigo ni da razmislim, a vec sam bio u kombiju koji fura prema startu, rekli bi pjesnici. Putem, malo razgovora o opcim filozofsko-letackim temama i zacas prodje vrijeme - nisam ni skuzio kad smo presli na makadam. Do prvog jarka. Dobro, bar mi nece trebat razgibavanje prije starta - a najgore je kad ne letim par tjedana, pa sam sav u grcu prvih 10 minuta i onda ostatak leta trpi krizobolju, ramebolju, nogobolju, vrti samo desno i slicne gluposti...
Na startu kombi Slovenaca, to jest kombi je sa strane a oni su vec ukopcani i cekaju da stidljiva termika ispravi dominantni zapad toliko da se moze normalno startat. Ni sekunde prekasno, polijecu prva tri i pomalo drze greben, jedva dizuci koji metar nad borovima. Ipak, na zapadnoj krcevini krecu gore sto je nama dovoljan znak da je dovoljno dobro.
Dovoljno my ass, razmisljam dok gledam Damira kako se pobire skroz vani, s pola visine grebena. Dok izgovorim tri ozlojedjena faka tamo sam, jos koji metar nize od njega i s bolnom spoznajom da ako ne izvrtim taj balon - Meljani express. Srecom, relativna lakoca startanja Shreka (u usporedbi s dvolinijskim djubretima) ispunila me s toliko samopouzdanja da me i ne smeta poluzavjetrinsko samaranje do parsto metara nad RG gdje konacno pocinjemo Korpar, Damir i ja vrtit nesto namijenjeno ljudima. Dok doticemo bazu gledam Tonija, kojeg sam vec bio meljanizirao, kako nas sustize. Malo popravim centar, prepenjem ovu dvojicu i dobijem kilometar startne prednosti. Okrenem prema mjestu zlocina i za nekoliko minuta nesto cvrsce stegnem komande dok prelazim preko oranice na koju sam nema mjesec dana tutnuo rezervicu. Sa 1600 tesko je vidjeti, ali ipak bacim pogled ne bih li nasao rucicu. Smijeh koji sam si izazvao tom mislju ukiseljuje se dok gledam Damira kako je u pet km pojeo onaj moj jedan prednosti i dodao jos jedan u kontra smjeru. Za njim, prilicno brzo, stize Toni. Uzimaju smjer za Ivanec, meni se sjevernije cini bolje. Njih dvojicu ionako ne mogu pratiti, ali Korpar je tu negdje blizu, ako ga uhvatim mozda si nesto uspijemo olaksati zivot...Gruba realnost termickog mrtvila me brzo sustize i prisiljen sam i ja potraziti sigurnost baza nad Ivancem. Dignem opet 1600 i dolazim do prve bitne odluke - uvuci se na juznu stranu Ivke ili ne. Baze su jako guste, cak i previse. Ako ispadnem 300m ispod, pitanje da li cu se vratit gore, a ako i uspijem, koliko brzo? Da sam s Ivanom, islo bi. Ovako, bolja mi je opcija probat po suncanoj sjevernoj strani Varazdinbrega - sa 1600m na suncanom sigurno cu imati vise prilika za spas nego s istom visinom u zatvorenom. Pomalo napredujem, nesiguran u kvalitetu te odluke dok vrtim nekakve baloncice po metar-metar i po (uprosjecitelj kaze dizanje 0.7). A onda, pokret u periferiji vidnog polja - trenutno prestajem gledati sve ostalo i pocinjem pratiti krilatog predatorskog gada kako nalazi termiku. Odusevljenje minucioznim pokretima njegovih kratkih krila pretvara se u fascinaciju kad uocim razlog bijega iz stupa - desetak roda, dvometarske crte najintenzivnije snjezne bjeline oprane Perwollom, upadaju u taj stup i crtaju mi ga kroz nekoliko stotina kubika prostora - letenje nikad nije lakse, niti ljepse od ovog. Dok sam stigao, kao duhovi nestale su u sunce, ostavljajuci mi samo mirno, jednolicno muziciranje varia - trometarska simfonija iz varazdinskog opusa.
Zabavlja me potraga za stupom pred Ludbregom, a najvise cinjenica da imam priliku "nastaviti" let s Japa, provjeriti jesam li bio krenuo u pravom smjeru. Nisam, ali sad to znam, sve da kapnem ovdje nisam letio uzalud. A necu kapnuti, ne samo zato sto je ovaj dio terena jedan od meni najlaksih za letenje, nego i jer sam psihicki toliko jak. Ne znam kako, nemam razlog, nemam toliki uvid u sebe, ali znam da dugo nisam imao tako jaku zelju, glad za zrakom toliko mocnu da kao da usmjeruje termiku, razbistrava um, sve su odluke lake, logicne. Krilo-to sam ja, kao da mogu osjetiti svaku komoru kao vlastiti organ i kao da ih mogu sve koristiti samo s jednim ciljem - napredovanja kroz prostor snagom volje kao da to uopce ne ovisi o bilo kojoj drugoj energiji.
Dignem opet bazu, sad malo blize 2 soma. Malo me i uvuce - moram se opet suociti s neugodnom pojavom - starenjem. Do sad, nikad nisam imao problema biti u bazi bez vizualne reference. Znam, paraglider je autostabilna letjelica - on je gore, ja sam dolje i sve je dobro. I kad nije tako, pricekaj minutu i opet ce biti. Sad, moram koristiti maksimalnu snagu volje da se oprem impulsu da nesto ucinim s komandama dok mi srednje uho govori da padam prema naprijed. Rub oblaka donosi spas, a i jos nesto - pola vidnog polja bjeline mi olaksava uociti par kilometara ispred, i 500m nize, krilo koje vrti na pola puta do Koprivnice. Uvjerenje da je to Korpar mijenja se kad dodjem dovoljno blizu da prepoznam bijelu kacigu ispod Ozoneove sare.
E pa, ako je Erzo na mojoj ruti (odnosno, u tom trenutku jos uvijek ja na njegovoj) znaci da sam barem nesto dobro odradio. Sljedecih dvadesetak km igramo se macke i misa - malo on vodi, malo ja, na zajebanim mjestima (kojih je vrlo malo) vrtimo skupa, uglavnom, zivot je lijep, sve dok pred samom Koprivnicom ja ne zastanem misleci da necemo stici pod sljedeci Cu. Naravno, dok vrtim polmetarski balon gledam kako Erzina Mantra zauzima zadnji polozaj do baze. Gas, srecom stizem, cetiri metra penjanja, ali Erzo je vec skriven bijelom planinom. Kad izadjem na drugom rubu, treba mi koja minuta da ga nadjem - usao je nad sume prema jugu. Visoko, mirno, vrijeme je za ponovnu procjenu. Pitanje - ostati nad Panonijom ili se baciti preko niskog gorja za Erzom. Tamo ima baza dok je predamnom impresivna plava rupa. Okrenem se nazad, imam sto vidjeti - dvadesetak km iza ledja ociti je kraj povoljne zracne mase. Imam jos kojih sat vremena prije nego sto me stigne visoka naoblaka i pokrivac toplog zraka. Minuta dvoumljenja i odluka je donesena - naginjem Shreka desno i dodajem malo speeda dok Erzo postaje sve sitniji pod bazom koja je meni sad vec jedva dostizna. Sljedeci stup ipak mi ostavlja neku nadu da cu ga stici, pa i onaj za njim. Tako prolazi desetak-petnaestak km, jos sam tu, u zoni 1100-1500m, vislje nikako proci. Mozda bi se i dalo, ali iz minute u minutu je primjetno kako se visoka naoblaka podebljava, kako je sunca sve manje, termika sve slabija, Erzo sve dalji. S mjesavinom zavisti i divljenja ga pogledam zadnji put dok ulazi pod pocetak 20-kilometarske kumulostrade, prokunem i zaboravim. Vrijeme je da iz glave izbacim sve osim Shreka, visine leta i Bjelovara. valjda to jest Bjelovar - ne znam koji bi grad tu bio, razmisljam dok pratim nekakvu linijicu minimalnog propadanja. Nad centar cu doci s oko 900m, vise nego dovoljno za pokusati iskoristiti zadnju bazu nad gradom. Cadjavo crna ispod olovnog neba, cak i ako radi nije ugodno biti tamo, ruzan kraj za lijep dan. Ipak, pravilo naselja u ravnici i ovaj put je istinito - bilo koje naselje koje nije slavonskog tipa (ono - dva reda kuca uz cestu i tako 10km) ima stup iznad a) groblja ili b) glavnog trga. A koliki glavni trg ima Bjelovar, ijooj...
18:15, 3m/s se priblizavam rascupanoj bazi na 1900m. Sunca vise uopce nema, samo rasplinuti elipsoid manje tamnog sivila negdje na zapadnoj strani visoke koprene (ma kakve koprene, prije pernatog jorgana). Na 2000 pogledam pred sebe - ocito je gotovo. Dok napustam zadnji brod koji tone (da tone, vec se i raspada) ostaje samo visoko sivilo. S tom spoznajom, podesim smjer tako da je brzina preko zemlje najveca, pustim komande, stavim ruke na potiljak i sljedecih 20 minuta letim, ovjesen u prostoru bez kretanja, bez kontrasta uvjetovanog svjetlom kako to obicno bude po danima kad se slijece u vedar zalazak na ravnici. Bez misli. Zatvorene oci. 5 sati 20min. Crkva u Ivanskoj prolazi ispod mene dok trazim zapustenu privjetrinsku livadu. Stado krava pedesetak metara ispod mene, blazeno nesvjesnih mog prisustva dok prezivaju, najljepsi je prizor. Nemam zvuka, nemam sjene, a ipak me iz transa budi vrisak djece koja cekaju skolski autobus. Dva-tri wingovera iznad skole, stabilizacija nize nego sto bih htio, okret u vjetar, brisanac preko baste i dodir zemlje lijevom, desnom nogom, pa tako njezno, graciozno gotovo, dupetom u meku, visoku travu. Treba se sjetit razgibat noge...
Naravno, vec je dotrcao djecarac sa standardnim setom pitanja i dobrodoslom informacijom kako zadnji bus za Bjelovar ide za par minuta...Slegnem ramenima i tek onda shvatim da je oko mene nekoliko stotina komaraca koji su vec javili prijateljima i obitelji da je stigla vecera. Toliko ih je da jednim udarcem ubijam po pet-sest komada. Nikad se nisam brze spremio.
Bus je, naravno, otisao. Srecom pa u smartphoneu ima dovoljno struje da se cujem s Tonijem, pa zatim s Cretnikom koji skuplja Erzu. Danas, spas ima slovenske tablice. Na kraju ispada da sam s tom zadnjom bazom preletio Erzu za kojih 5-6km. Nekoliko sati kasnije nakon kombi-XCa preko Kalnika iskrcavaju me u Varazdinu, gdje provodim ugodnih sat vremena na klupici autobusnog kolodvora, noge podignute na opremi, u ruci Kindle i prva knjiga Game of Thrones (uz pernatu jaknu za u zraku, najveci dodatak udobnosti kod XC-a - uz kindle ni jedno cekanje na prijevoz nije dosadno). Oko 00:30 autobusni kolodvor Zagreb, drugo jutro u dezurstvo biciklom, sljedece jutro po auto koji je dvije noci, u njemu dvije opreme i polupopunjena specijalizantska knjizica (te potpise ponovno skupit-mission impossible), proveo na parkingu King Crossa. Otkljucan, naravno, hvala na pitanju.
Iste veceri idem skinut track, uvjeren kako se prokletstvo slijetanja izmedju 95. i 99. km nastavlja. Kad imam sta vidjet, u Compeu su prva 23km...
Odem na klupski sastanak, pitaju me kako je bilo, ja im lijepo sve ispricam kako sam odletio 115km i onda lik koji jedva da se zna ukopcat u krilo kaze "lijepo si to smislio, ak je to istina, di ti je track?!". I nemas mu sta rec. Jebem ti zivot. Tako da se nadam da cete razumjet kad kazem - i taj Compeo isto nabijem na kurac!
p,
D.

Legendo

Dao sam ti palac samo radi motivacije da nastaviš i dalje, kako letiti, tako i pisati eseje (iako se moj među tridesetak ostalih baš i ne primjećuje). Fućkaš Matka Pejića i njegove Skitnje. Ipak, u zadnjem tekstu mi više zvučiš poput Gibonnija, dok si u ranijim tekstovima podsjećao na mješavinu Mile Kekina, Bareta i Gopca, što je bliže mome uhu i srcu. Znam da žene više vole Gibonnija, ali ovdje ti je brajo moj malo žena.

Ali ove riječi...

... je nešto što bih, da je na engleskom, lakomisleno pripisao Richardu Bachu i nekom njegovom tekstu koji još nisam čitao (dobro, osim Ludbrega i Japa, ali tko zna gdje se taj ofucani vojni pilot, nakon što se pretvorio u hipija, skitao). Klanjam se na gornjim recima. Trnci me prolaze. Da, letim, dakle živim. Bravisimo!

Čestitam i na pravilno odabranoj ruti. Damiru i meni se nije činilo izgledno dalje prema istoku (tu se slažemo), nismo se okrenuli niz vjetar, što ste ti i Erzo ispravno učinili, a povratak nam nije uspio. Jes, omašili smo 100-ku.

Slažem se, zaista vrhunski odlomak!

S nestrpljenjem očekujem i četvrti nastavak ove trilogije...
P.S.: DA! Znam što je "trilogija", ali čemu robovati formalizmu...