20.1.2018. - Monarca open task 6

Jutros sam uletio prvi u WC, doduše jedan se Amer pregurao u samom ulasku u objekat. Ponovno imam priliku slušati simfoniju u PR-duru iz brojnih pilotskih stražnjica uz pozadinsko sprejanje gospođe upraviteljice sanitarnog čvora. Ležim pored svoje raspakirane opreme, na tlu pokrivenom gustim slojem borovih iglica, mirišem borovinu kao u Dalmaciji, u poluhladu sam. Taman mi je. Postajem svjestan da je moja meksička epizoda pri kraju. Malo mi je žao, ali osjećam zadovoljstvo svime doživljenim i viđenim. Vjerojarno se vraćam iduće zime na ovo mjesto. Letenje mi je zanimljivije nego u Kolumbiji gdje su letovi svi po istoj shemi. Ovaj teren pruža mnogo više.

Tekma za kraj od skoro 100 km. Nema predaje! Dan izgleda epski. Počeli su se kumulusi paliti rano. Čekamo na CT-u svih nas 150 između 3500 i 3600 m. Pred otvaranje startnog cilindra čak i 3700 m. Cilindar prolazi Mageuyom i oko točke Diversado je na 10 km. Trebamo još tu točku poslije okrenuti na 2000 m. 10 min prije starta prva krila kreću na rub startnog cilindra. Ostajem još malo vrtit jer je rano za kretaje. Tako kaže moj instrument. Snimam 149 krila ispod mene. Namjerno sam ostao da uživam u tom prizoru. Onda polako idem i ja. Najviši sam. Dobar osjećaj. Lagano gazeći speed došao sam za Hrgitom točno u nulu pred otvaranje starta. Popravljam još malo na Mageuyu. Opet sam najviši, za promjenu. Koristim poziciju da gasiram 10 km iznad grebena dok ostali stružu grebenom. Ponosan sam na sebe kako sam to dobro izveo. Pred točkom dobro dizanje i nosi me u sam cilindar. Dižem na 3400 m i vraćam se istim putem. 7 Enzo i Zeno krila kreće poprijeko prema Cerro Gordo, ali cure. 3 ostaju na prvoj ideji, a 4 dolaze na greben, ali ispod mene. Hrgito u ovom trenu zaostaje jer ga vidim kako vrti nisko. Na Mageuyu dižemo 3500 pa gas preko visokog terena na Monarcu. Malo je bilo borbe dok nisam uhvatio konvergenciju pod debelim i sočnim bazurinama. Vozim se na pol speeda na cca 3700-3800 m te svako malo umočim u bazu. Teren postaje sve više i mi idemo sve više. Na jednom preskoku, s platoa na plato, obrubljenog vrhovima, uletim u venturi. Vidim da moram izaći van iz toga. Okrećem od točke i gledam koja baza najbolje radi. Kad sam napipao dizanje već sam bio izuven iz tenisica. Jašem u stupu čije dizanje varira 3-8 m/s. Zaklapa me, ali ide gore. Malo jače, pa slabije, pa opet jače. I sve sa zanosom. Zabio sam se u bazu na 4000 m. Sad je s visinom lako vidjeti preko horizonta. Opet gas i prema točki koja je udaljena 25 km. Čini se lako. Gasiram sa jednim Boom 11 pod bazama u vjetar. Oko nas EN D i EN C krila cure i tonu. Mislim si da je dobro da sam ovako visoko (u jednom trenutnu i 4200 m). Međutim niti 15 min poslije borio sam se sa dolinskim vjetrom u jednom usjeku. Vjetar je pojačao, a ja nisam uspio naći pravu liniju. Ubrzo sam se gledao sa dvije mlade krave u oči na jednoj livadi. Da bi priča bila zanimljivija, taman pred to curenje pripišalo mi se. Već sam nakurnjak sa cjevčicom iskoristio 2 puta i sve je funkcioniralo. Kako je bilo hladno i išli smo visoko, pišalo mi se opet. Koncentriram se zagledan u jedan oblačak. Krene topli mlaz kroz cjevčicu, dobro ga osjećam na promrzloj koži. A onda je curak prestao iz cjevčice, a topla tekućina je i dalje izlazila iz mojeg mokraćnog mjehura. Znam dobro jer sam osobno pustio taj mlaz. Dakle, nakurnjak je spao, jer je govno i ona lijepljiva traka nije držala pa sam se ispišao i po gaćama, i po hlačama, i po tajicama, i po sicu, a zahvatilo je i rubno majicu, flis i jaknu. Čim sam sletio skino sam se gol da to sve prosušim na suncu i vjetru. Međutim, evo ti organizacijskog kombija. Niti jednom do sad se nisam njima vozio u povratku i bili su ko zna gdje, ali sad kad mi treba malo mira i samoće, evo njih.

Utrku je završilo 7 pilota od 150, a među njima i naš heroj Hrgito! Skidam kapu pajdo do poda. Hrga je uspio izboriti prvo mjesto u svojoj EN C klasi, prvo mjesto u EN D klasi te u ukupnom poretku zauzeti 4. mjesto. Ne pamtim, niti se sjećam da je netko sa 2 kategorije nižim krilom konkurirao ovako visoko. Podij i 3. mjesto u overallu mu je izmaklo za sićušnih 6 bodova (koje je spušio jučerašnjim puknućem speeda prema njegovim riječima). Impresivno! Hrga, kad se naljuti, jednom će osvojiti Evropsko, Svjetsko prvenstvo ili Svjetski kup. Ili sve to redom.

Rezultati task 6:
- OVERALL: https://airtribune.com/monarca2018/results/task3029/day/open

Bravo momci! Toni hvala za štivo, Hrga kapa do poda!

Pridružuje se u čestitkama!

Hvala!
Dobar glider je isto pomogao.

Ukupni rezultati kasne, a ja sam se požurio sa blogom od zadnje tekme kako ne bi bili prikraćeni za informacije. Kao što sam već napisao, naš reprezentativac Marko Hrgetić alias Markos Hrgito napravio je fenomenalan rezultat pobijedivši u dvije klase sve, a u ukupnom poretku izmače mu 3. mjesto za malih 6 bodova. Smatrate da se ponavljam. U pravu ste. Ovo je zaslužilo da se ponovi. Zaboravio sam jučer napisati da su Estefanou Salgadou popucale špage na Enzo 3 nakon jakog kolapsa i 2 otvaranja full stallom. Što se dogodilo? Estefano je zamijenio špage jednom, ali onda nije još jednom to učinio kad je bilo potrebno. Naime njegov žuto-bijeli Enzo 3 je imam 400 h. Tako da je to bilo pod normalno. Veli Hrgito da ga je upozoravao. To mu se dogodilo pod bazom, a to znači 3500-3600 m, pa je prvo mislio bacit rezervu, a onda je odglajdao do zemlje sa djelomičo otvorenim krilom (roknule su mu neke A i nešto B linija na jednoj strani). Na kraju je ukupno bio 17. Nije loše. Zadnji dan havarija. Momak ima sreće, ali bi morao češće mijenjati špage.

OVERALL REZULTATI MONARCA OPEN: https://airtribune.com/monarca2018/results/task3029/comp/open
Pobijedio je domaći dečko iz Valle de Bravo Manuel Quintanilla ispred vrlo simpatično Mitcha Rillya (koje je opet pobijedio na Hrgitovoj tekmi XC Sky open), a treće je bio Piero Gavinelli isto Meksikanac.

Nedjelja je. Preskočit ću misu i blagoslov kamiona (imaju tu običaj blagosljivljati kamione). I onda šoferi naprave kolonu i zakrče pristupnu cestu u Valle de Bravo. Posvećuju ih valjda zato da se ne kvare. Mada mi je teško zamisliti da se neki od ovih krševa neće pokvariti već danas na putu prema kući. Idem radije na vulkan Toluca. Hrgito mi je sve fino napisao i poslao track whatsappom. Uzeo sam njegov Nissan pathfinder od 4 litre čistog atmosferskog benzina i moćnih 200 kW. To je auto za ove krajeve. Sa motorom od 100 KS i nećete baš jurit, nekmoli se uspeti puni ljudi i opreme na start. Nema dovoljno kisika za izgaranje pa čak i ova Hrgina mrcina malo se muči na putu za 4700 m visok vulkan. Krenuo sam nekim prečacom na vulkan. Bolje da Hrgito ovo ne pročita, ali sam prošao kroz nevjerojatne predjele, brdovite krajeve pod šumom i vodotocima. Ponovno izbijam na 3000 m na cestu Tejupilco - Toluca. Dobra cesta nema smisla da vozim prema ograničenju 80 km/h, kad svi piče najmanje 100. Na usponu cestom na vulkan upao sam u strahovitu gužvu. Vukao sam se i vukao za nepreglednom kolnom vozila. Uz to praši ko blesavo (makadamska je i rupičasta). Sreli smo putem 4 biciklista. Jedva idu, a nagutaju se prašine. Ja sam je se nagutao zatvoren u autu. Moraju biti žešći mazohisti. Koji je gušt u tome? Jedva hodaš uz brdo na tim visinama, a ne okretat pedale i još k tome gutat tu silnu prašinu. Onda je netko krenuo pretjecati pa sam i ja. Ali opet nakon par sto metara nova kolona. Pri vrhu se sve začepilo. Dakle, kod nas ni u Čavoglavima za Oluju nema toliko auta. Krenuo sam na vulkan ko Čeh na Biokovo, ali umjesto u japankama bio sam u Hrgitovim starim tenisicama jer se moje još nisu osušile, bez vode i potreben odjeće. Sad ih bolje razumijem, mislim Čehe. Ljudi se uzbude na pomisao za avanturom da zaborave sve ostalo. Tako sam i ja. Zamislio sam se penjat od ceste prema vrhu. Krater ima više grebena, odnosno koncentrični su oko središta vulkana, kao što je logično, međutim to je tak veliko da su pojedine padine razdvojene. Naciljao sam jednu i krenuo sa 4000 m. Prvih 200 m je još išlo kako tako. Malo se zadišem pa usporim, ali teren je bio lako prohodan, niska trava. A onda borba do 4500 m. Morao sam stati svakih 50 m uspona i dobro odahnuti. Na jednom takvom zaustavljanju sam i zakunjao. Manjak kisika iscrpljuje, a šibao me prilično jak i hladan vjetar. Dobro bi došla kapa. Dobro bi došla i rezevna majica jer sam se i uznojio, a dobro bi došla i bočica vode, neki energetski bar... kakav Čeh na Biokovu mislim si ja. I onda sam nakon 1,5 h penjanja odustao. Mogao sam popeti još tih 200 m, ali s obzirom na teren (ogromno kamenje i sipari) trebalo bi mi još 1 h. Morao sam za Mexico City da ne promašim avion. Treći put kupovati kartu za isto putovanje bilo bi previše i za budaletinu kakva sam ja. Dolje sam se praktično strčao. I pošteno uznoio. Ljudi samo nahrupljuju u autima, na motorima (ima smisla ići motorom kad je ovakva gužva) i na pickupovima. Po 20 ih je u metalnom kavezu na nekom Nissanu, Dodgeu ili Fordu. S glavnog parkinga i glavnog mjesta za dernek, gdje je barem stotinu buseva i 500 auta, kupe ih pickupovima i gonjaju kroz prašinu do 4200 m ili do kud stignu. Po mojoj procjeni 4 km dugačka je bila kolona parkiranih automobila. Poučak, ne idite vikendom na vulkan.

Kroz Mexico City pomaže samo navigacija. Nevjerojatno je koliko je to velik grad. Lako za grad, ali prometnice, ceste, avenije. Jednom sam se našao na aveniji širokoj 8 traka sa 3 mala semaforića iznad. I to jednosmjerna, pa se ti sad prestoji. Promjenio sam 5-6 čvorišta unutar grada, kao što su naše petlje na autoputevima. Iz 6 taka izlazim u tri, pa se onda one još račvaju na nekoliko razina. U jednom trenutku prelazim cestom iznad druge ceste, a nadamnom su još 3 kata šesterotračnih prometnica. Monstruozno. Adresu Hrigotovog stana sam lako našao. Zgodan i miran kvart. Velika vrata, čuvar iza i unutra parking samo za stanare. Lijepo sam se ispričao sa starijom gospođom Hrgetić (dobro joj je došao hrvatski govornik) i sa mlađom gospođom Hrgetić. Iznenadio sam se kako Alma, Hrgitova žena, dobro govori hrvatski. Zadnji put kad smo se vidjeli prije 2 godine znala je neke riječi, a komunikacija je bila uglavnom na engleskom. Mali Aurelijo lupa sve i hrvatske i španjolske riječi, a razumiju ga samo baka i mama. Naručio sam Uber do aerodroma. Pisalo je 3 minute. Dok sam se ja spustio s drugog kata, ovaj već zove. Stvarno je došao za 3 minute. Nisam imao problema na aerodromu, sve sam polovio iz cuga i check in (+ 100 USD za pretovar tekilom, meskalom, bočicama habanerosa i drugim sitnicama), i terminal i gate. Imao sam još 1,5 h pa sam sjeo da predahnem. Umorio me ovaj sportski život s malo alkohola. Sad kad nisam više pod Hrgitovom komandom malo sam si priuštio opuštanja. Naručim dupli džeki i pivo. Ovaj se malo zbuni, ali ubrzo je skužio kako stvari stoje. Onda je nosio duple džekije bez problema. Zatipkao sam se pa sam umalo zaboravio an ukrcaj.

AirFrance nema najljepše stjuardese, definitivno nema. To i nije bitno. Ali imaju predivna vina. Gospoda Francuzi znaju što godi istančanom nepcu alkofila. Zato im hvala na predivnom Colombat chardonnayu. Nikad prije pio, ali je božanstven. Volim ove ljupke stjuardese AirFrancea sasvim ispodprosječnog izgleda jer su toliko ljubazne i žele ugodit putnicima da su mi nakon što sam tresnuo jednu bočicu božanstvenog francuskog chardonnaya dale još jednu i onda me pitale želim li još jednu. Zar nisu dražesne. A uz to im se i vanjština znatno popravila. A tek catering jela. Svaka čast chilliu, curryu, kurkumi, kimu, crnom sezamu, đumbiru i inim začinima koja se nude diljem zračnih linija. Ali što fali jednom našem domaćem običnom bosiljku. Bosiljak u običnoj salati.To mi radi. Bosiljak je jednostavno ono što trebam. Chardonnay i bosiljak. Kakvo sljubljivanje. A tek mali francuzić kruščić, pa Philadelphia namaz (jako ga volim) i slani maslac. Uz onaj chardonnay. I glavno jelo je vrlo ukusno. Kokoš u saftu i krumpir, prvo pečen, onda umočen, i tikvice. Pa kremasti desert od sira. Uz onaj chardonnay. Volim Francusku, koliko god nam nepravde nanijeli u sportskom i političkom pogledu, jer znaju napraviti hranu. I vino. I konjak. Viva la France!

Gledam totalno nezanimljiv film. Barem meni The hitman's bodyguard. Hollywoodski plitki akcić s puno fora u stilu Umri muški, Smrtonosno oružje i tak, a onda iskoči super romantična scena tučnjave u baru gdje se Samuel L. Jackson fatalno zaljubi u Selmu Hayek koja je konobarica u tom baru te ju jedan pijani seljober zgrabi za dupe. Stari Samuel joj htjede priskočit u pomoć, a onda lijepa Selma isprebija seljobera, isprebija i izbode njegove frendove seljobere, a krv šprica kao u svim divnim tarantinovskim filmovima, tako da starom Samuelu ispadne nezapaljena pljuga iz razjapljenih usta. I Amorova ga je stijela tad pogodila. Uz to lijepa Selma uze bocu piva iz njegove ruke (slow motion tehnika) otpije gutljaj i razbije je na glavi jednog od seljobera. U pozadini svira takva jebačka romantična pjesma od Lionel Richie - Hello da se i najače siledžije moraju raspekmezit na ovo. Osobito nakon trećeg chardonnaya. Ljubav je nepredvidiva u svim svojim pojavnostima. Film vrijedi pogledati samo zbog te scene, ako si imalo romantik vrli štioče. A kad mislite da je ovo još jedan besmisleni hollywoodski akcić dogodi se ljubav i glumcu mlađe generacije (Ryan Reynolds) uz još ljigaviji love song. Ali neodoljiv, od Foreignersa – I Want To Know What love (it is, I want you show me). U pozadini svega je Den Haag i suđenja ratnom zločincu. Međutim, mislim da su tvorci ovog filma vješto upakirali love story u besmislenu radnju i nasilje. Kad bolje razmislim to je jedan ljubavni film. Posudite ga i pogledajte zajedno sa svojom voljenom osobom za skorašnje Valentinovo. Ukoliko nemate voljenu osobu, nema veze. Možete ga pogledati i s vašim zakonskim supružnikom. Tko zna, možda se ponovno rasplamsa ljubav.

Iz Pariza za Zagreb, na povratku slušam samo domoljubne pjesme: Vicu Vukova Tvoja zemlja, Miroslava Škoru i Thompsona Lijepa li si, Daleku obalu, Prljavo kazalište... Zaželio sam se Lijepe naše. Koliko god mi naši politički uglednici pokušavaju upropastit ljubav za domovinom, ja je usprkost tome baš još više volim. Uf, opet dobro bijelo vino. Volim Hrvatsku, ali volim i Francusku.

Valle de Bravo - općenarodni osvrt

Da malo rekapituliram letenje u Valle de Bravo. Ako ste možda pomislili da ovo nije teren za početnike dobro ste pomislili. Nije za naše početnike kao što nisu niti Alpe. Kao što nije Tribalj za početničke Mađare, niti Raspadalica za Čehe početnike, od jedan iza podne do četiri-pet popodne. Ali ako ste već ispeglali Tribaljski greben dovoljan broj puta i najahali se Kalnika te okrenuli koji stup na ivanečkom Konju onda možete razmisliti o odlasku u Valle de Bravo. Moja prethodna pisanja trebate uzeti s rezervom. Ne zato što izmišljam, daleko od toga, ali mora vam biti jasno da je letiti u natjecanju i slobodnom XC-u bitno različito.

Evo kako i zašto. Dok letite XC, sami, donosite odluku kad ćete i u kojem pravcu krenuti, s obzirom na visinu, uvjete i vjetar. Kad letite u natjecanju onda taj izbor nemate. Letite baš tamo gdje je netko odredio (natjecateljska komisija) i baš tad kad vam otkuca podne i po (uglavnom su utrke bile u 12:30h). U XC letenju se uvijek možete predomisliti, pa promjeniti smjer i ići za svojim nosom. Toga nema u utrci. Osim toga, svjesnost da vrijeme protiče i da niste u najboljoj poziciji dodatno stvara nervozu i utječe na još lošije odluke ili mogući gubitak visine bez mogućnosti popravka. Međutim, natjecanja imaju i prednosti. Posebno ako se nalazi pregršt pilota kao što je slučaj na Monarca open i sličnim natjecanjima (koja upravo zato i biram). Čim je mnoštvo pilota, imate puno markera u zraku koji vam pokazuju gdje diže ili makar. Na poletištu El Peńon nemate problema s tim. Uvijek je 20, 30, 40 ili više krila tu nad startom, nad samom stijenom El Peńon ili na Crazy thermalu. A gdje ćete dalje, ovisi o vašim ambicijama i iskustvu.
Teren nije jednostavan za letit kao npr. u Kolumbiji i okolici Roldanilla, gdje je jedan greben, a ispod prostrana ravnica. Prvo se leti po brdu-grebenu, a kako dan odmiče i pale se kumulusi prelazi se na ravnicu. I tako svaki dan. Pomalo postane zamorno i monotono nakon nekoliko dana. U Valle de Bravu je teren raznovrsniji i meni zanimljiviji. Postoje nebrojene opcije kuda krenuti. Kako sam već pisao, ovdje nema generalnog vjetra, već se iz svake doline diže vjetar uz padine, a moguće je letiti i u zavjetrini. Doduše uz stanovitu količinu turbulencije, posebno kad smo nisko nad tereneom. Ipak, bitno je da se dupe diže, a s njim i ostatak tijela. Na jug je niži teren. To sam uglavnom letio prva 2 dana s Hrgitovim kompetitorima u XC Sky race i u 3. tekmi kad sam scurio pod Mordor brdo. Ovaj dio je jednostavan. Budi visoko i sve preleti, a možeš se čupati i s nižeg, jer je kamenit i spržene trave. Sletišta je u izobilju. Onaj na sjever i na zapad (vulkan, Monarca) je visok i šumovit, zelenih polja. Izgleda poput našeg Gorskog Kotara (Ravna Gora, Mrkopaljska kotlina, sve ono što se vidi kad se dostigne 2000 m nad Ličem...). Ovaj dio je predivan. Ali i zeznut za letenje. Ne treba biti visok, već megavisok. Teren je od 2500 do 3500 m (uglavnom vrhovi su najviši, a sletišta su na 2500-3000 m). Uz to termika čas vuče s jedne, čak s druge strane kakvog grebena. Ako ste nisko i s krive strane, venturi ili nispon vas samo splahne. Pravi primjer za to je zadnja tekma gdje sam krenuo u proboj sa 4200 m i na kraju me dolinac saprao s neba. Izbor krive linije koja ne prati konvergenciju (lakše je kad ima kumulusa, ali nije samo to dovoljno) i bio sam na podu (na 2500 m).

Ipak, nije ni najmanje opasno. Niti u jednom trenutku. Usudio bih se reći da je veći problem kod nas kad zapuše recimo maestral popodne u Buzetu nego ovdje. Nema turbulencija. Naravno uz pretpostavku da niste odmah iza nekog brda. Taksija ima posvuda, pa čak i ako niste uz glavnu cestu sve je toliko naseljeno da će vas neki lokalac odbaciti do prve važne ceste za 50-100 pesosa (2 do 4 €). A kad se jednom dokopate visine i vidite svu tu ljepotu zastaje vam dah. I literarno i doslovno. Treba se dobro obući, jer već na startu po polijetanju i dizanju prvih par sto metara shvatite kako je u zraku hladno. O visinama iznad 3500 da i ne govorim. Uz to, manjak kisika vam ne pomaže u borbi pritiv pothlađivanja. Slojevito i temeljito se treba obući. Ja sam se oblačio klasično kao i kod nas zimi (Lijak ili Triblja na nuli i na minusu). Uzimanje hrane tokom leta pomaže da se očuva energija i koncentracija. Uz adekvatnu opremu, krilo u skladu s vašim sposobnostima i nekim predznanjem te iskustvom letenja u termici nauživat ćete se predivnog letenja do sita. Svakodnevno.

Malo o troškovima. Povratna karta iz Zagreba za Mexico City košta od 6000 do 7000 kn ovisno kad ju kupite. Ukoliko već sad znate da biste išli možete kartu dobiti i ispod 6000 kn. Možete letiti preko Pariza, Munchena, Frankfurta, Amsterdama i Londona. Let prema Mexico Cityu traje cca 18-26 h, ovisno o presjedanjima u spomenutim gradovima (let iz Evrope do Mexica je 12 h i tu nema pomoći, ostalo je na vama koliko ste spretni u konekcijama, a da ne morate spavati). Najbrže je preko USA, ali za to trebate vizu. Praktično ste već drugi dan iz Zagreba (ili kojeg drugog aerodoroma) na startu. Ja sam sletio rano ujutro (5h) na Benito Juárez, uzeo Uber na aerodromu i za cca 500 kn nakon 2,5 h vožnje bio u Hrginom zagrljaju na startu. Jeftinije se može proći s javnim prijevozom (autobus cca. 150 kn), ali autobusni kolodvor nije uz aerodrom, pa opet treba ili javni prijevoz ili taxi da dođete do nj. Trebate za startninu 70 pesosa i prijevoz na start 200 pesosa (što ukupno daje cca. 10-11 €). Ako ste u tekmi onda ovo zanemarite. Tako ispada da 6 dana tekme nosi 60 €, koje treba odbiti od ukupne startnine. Ovdje, kao i u Kolumbiji, startnine su za naše pojmove opake. cca 270-280 USD u pretplati i 300 + USD nakon isteka pretplatnog roka. Međutim, na ovakvim utrkama garantira vam se 6 od 6 ili 7 od 7 utrka, s topshit uvjetima i 150 pilota u konkurenciji koji nose razne "jakosne skupine" te puno FAI bodova. Pivo meksičko, američko, evropsko = 1-2 €. Hambi, hotdog, sendvak (svi jako fini) 2 €. Oni svakojutarnji dabltakosi 2 €. Spavanje kako gdje, osivno o luksuzu, ali treba računati na 15-20 USD po noći. Kvalitetnog širokopojasnog podatkovnog signala ima u izobilju po naseljenim područjima, čak i u zraku, a u zabitima se treba popeti na neku dominatnu čuku da se ufati isti. Prijevoza ima u izobilju, a i nije tako skup. Put npr. od Karlovca do Zagreba ili od Čakovca do Ivanca vas košta 200 -400 pesosa (8- 16 €, ovisno o umjšenosti i kombiniranju lokalnog prijevoza, a i usputnim popijenim cervezama). Stanovništvo je vrlo pristupačno i ljubopitljivo. Sve ih zanima, prolazi samo španjolski, ali nema opasnosti, dapače, rado će pomoći u snalaženju i povratku. Gringo je cijenjena faca. Nitko me nije tražio ikakvu naknadu za išta. Ako me je netko povezao red je da se plati. Obično je to 20, 30, 50 pesosa (metalni novac) za par kilometara. Onda dalje slijedi hvatanje javnog prijavoza (međugradske autobusne linije cca 50 km i više, a one manje javni taksi).

Da rezimiram. Odličan teren za letenje. Ugodna klima (ako zanemarimo rano jutro i kuće bez grijanja). Ukusna hrana. Povoljne cijene. A Hrga je domaćin i pol. Spremam se u siječnju iduće godine na 10-ak dana u Valle de Bravo sa Zokijem i možda još ponekim. Monarca open 2019. je od 13.-19.2018. Ukoliko ima interesenata slobodno mi se javite oko pitanja i informacija.