Dobar dan! To smo mi. Da, da inace ne izlazimo iz kuce ovakvi, to obucemo kad idemo na letenje. Divan sport, znate, samo nije za reumaticare...
Zid. Godinama prolazim. Daleko, brzo, nisam blesav da brojim stijene, brojim znake, linije, i psi bi lajali na karavane, da karavane tuda prolaze. Karavane su zamijenili ceski turisti, izgubljeni ili dovoljno pametni da ne pristaju na pljacku koju zovemo HAC. Umjesto pasa, na njih laju prometni policajci na motorima, utegnuti u kozne kombinezone, mirni samo kad voze jer sunce, bez hladjenja koje donosi bilo koja forma kretanja, ubija, przeci izlozenu kozu, u vlastitom znoju kuhajuci drobine utegnute u kombinezone naslijedjene od nekih drugih, vitkijih i tjelesno spremnijih sluzbenih osoba.
Zid je tamo. Nepomican. Gleda. Kako se priblizavate poljem osjecate svjesnost te rastuce mase kamena. On vas ne zeli tamo. Nista se ne mice, ali ipak osjetite kako se u vas uvlaci neki neodredjen strah, strah od prostora. Kako makadam postaje sve losiji, kako sitni kameni glasici po podvozju upozoravaju "okreni!", kako svaki prolazak kroz suho bujicno korito prijeti navalom vode tako se covjeku cini da na vrhu zida jasno vidi strazare. Vukova u Hrvatskoj prema podacima iz 2007. ima oko 205. U jednom danu mogu prijeci i stotinjak kilometara. Pravi copor vuka danas je, kazu, rijetkost.Rijetko se biljeze i
napadi vuka na covjeka, dok je vodeci uzrok smrtnosti vuka upravo covjek (lov i prometne nesrece, ukupno 83%). Staklast pogled i iskezeni ocnjaci idealna su personifikacija straha s kojim se lakse suociti kad dobije bilo kakvu formu. Ipak nije ugodno cucati u satoru oko 3 ujutro i slusati zavijanje, znajuci pritom da ni alternativa nije mnogo bolja. Tornjaci, krizanci teladi i pasa, godinama prilagodjivani cuvanju ovaca upravo od vuka, svoj posao shvacaju vrlo ozbiljno. Lose ce se provesti svatko tko skrene prema stadu. Nakon nekoliko susreta covjek se navikne na neugodu dok vas tornjak slijedi putem na par metara kako bi se uvjerio da stvarno nemate necasnih namjera prema njegovim janjcima. Mogli bi vikati, svakako. Zid bi vas cuo.
Zid. Slika je puno efektnija kad se cropa cesta u sredinu al nesto softver strajka pa evo ovako, poanta je tu.
Parkirali smo malo dalje od izvora Krcica. Svega par stanova, s jos manje ostarjelih, suho zilavih domacina, sva je civilizacija koju zid trpi. Krcic je ujedno i zadnji izvor pitke vode (zapravo, zadnji izvor vode uopce, ne racunamo li dom na Brezovcu).
On gleda. Gleda dok vas isusuje. Sva voda odmah nestaje u planini prolazeci kroz krsko sito tek da bi izisla u ogromnim izvorima kilometrima dalje. Ovdje, vrlo blizu izviru Cetina, Zrmanja i Krka. Za obici sve te izvore iz Knina dosta vam je pola dana i brz auto. Isplati se. Ako, kao mi, idete u planinu, bez tri litre po glavi nema smisla. U Kninu smo bili oko 11. Dok smo obavili shopping i popili kavu cisto nebo ukrasilo je par humilisa. Dok smo se pozdravili sa Zogijem, Igorom, Marinom i boljim petinama njihove ekipe vec se moglo uzivati u ugodnoj sjeni kongestusa. Nakon sto sam parkirao - bolje reci zatjerao auto medju malo manje ostro kamenje pokraj puta - plavog neba nije se vidjelo. Sretan zbog hlada, s blagom strepnjom sam pomakao kabanicu blize bocnom dzepu malog ruksaka, pritom izbacujuci rezervne gace. Uvijek sam znao pakirati previse. Kako smo odlucili osvojiti planinu "by fair means" morali smo ponijeti sobom sve. "Sve", nazalost, ukljucuje Advanceovu BiBetu 2, set najusranijih vaga koje sam ikad vidio, rezervu, dva sjedala (SupAirov 300g-ski Everest i sa 700g nesto tezi ali
i udobniji Ginov "skinny" sic na kojeg prvo stavite normalne karabinere i maknete ona Maillon govneta za koja su oni zamislili da bi se u njih trebao ukopcati a koja nisu ni za vjesat kaput u predsoblje). Jednom kad to sve natjerate da stane u 55l ruksak, u njemu vise nema mjesta za nista osim sitnarija tipa rukavica, Garminove 72-jke, onog glupog bibikala od Braunigera i planinarske nuzne opreme (ceona lampa, sibice, kompas i naravno, noz, jer ako zaboravite noz, morate otici kuci po njega pa se tek tad vratiti u divljinu da prezivite). Srecom pa postoje one vanjske gurtne na koje onda stane vreca, 3-sezonski sator za tri osobe od jebenih tri kile i osamsto, karimat i kaciga. Prednost tandema je sto i putnik moze nositi ruksak, u koji onda stane druga vreca, kaciga, sva odjeca, kuhalo i hrana za par dana te bar pola vode. Naravno, treba spakirati i iznenadjenje, ali o tome nesto kasnije...U ovakvoj konfiguraciji bili smo spremni provesti dva ugodna ili tri sado-mazo dana u planini. Zasto nam je to potrebno, i o tome cemo nesto kasnije.
Zadnja voda, lijepo mjesto za kamp prije pocetka uspona. Izvor je 200 m dalje. Uzvodno, naravno.
Nekad i markacisti dobiju inspiraciju. Steta sto nisu toliko inspirirani i kad treba izabrati logican put...
Nu, nazad pod Dinaru...
Taman kad sam htio zatvoriti gepek potmulu, kotrljajucu grmljavinu zamijenio je blijesak munje na kilometar od nas, pracen reskim zvukom cepanja vodene pare na kiseonik i vodonik.
-Ne izlazim! Bojim se grmljavine!
Petra, trenutno putujemo zajedno ne samo tandemom, zapravo je logicno. Kao malu otac ju je vodio po vecini jugoslovenskih orografskih prepreka. Nesto malo je provela u kokpitu zracne jedrilice. Da ce se nasa uredska romansa iz ambulante HMP prenijeti u divljinu prirodan je slijed. Malo uzrujan, odgovaram:
- Kaj sad, malo grmljavine, nije to nis, pa nismo dosli u autu sjedit?!
- Ti ak oces idi, ja ne mrdam!
- Pa kaj ti je, opce ni ne grmi tak jako!
Pola sata kasnije, dok po staklu bubnjaju kapi neceg za sto se ne mogu odluciti jesu li najvece kapi jebene kise koje sam vidio u zivotu ili samo tuca velicine bosanske ribizle, u sebi panicno mantram "nece biti nista. Auto je Faradayev kavez. Nema sigurnijeg mjesta. Faradayev kavez, kuzis. Ono, fakat, nema. Sigurno." Tokom jedne mantre skocim sa sica triput, potaknut eletricnim praznjenjima u krugu parsto metara. Za to vrijeme, Petra na suvozackom sjedalu spava.
S ovim smo se utrkivali, i dobili. Barem prvu etapu - dok smo hodali malo nas je opralo. Taj je beba za kijamet dan prije.
Dok kisa i dalje pada zadnji put pogledamo animaciju radarske slike koja pokazuje majku svih oluja kako pustosi Dalmacijom. Ipak, rub se nazire, pa iako kapi i dalje bubnjaju a u daljini se povremeno prolomi koji grom, nakon sat i po cekanja odlucujemo krenuti kako bi se stigli popeti barem do 1200 mnv. Plan o vecernjem spustanju u narancastoj refleksiji stijene nepovratno je odnesen olujom, cak i optimista kao ja mora se pomiriti s cinjenicom da nismo toliko fit da trcimo gore. Nabijam prilagodjenu vrecu za smece kao kabanicu za ruksak i krecemo. Markacija pokazuje tri sata. Dobro obavivsi domacu zadacu, veselo se upucujemo krivom stazom. Tek nakon dva sata hoda uspijevam prihvatiti ideju da necemo izbiti na Duler, pasnjak na 1100m s kojeg je uspon na vrh zapravo kraca setnja, nego na dom Brezovac, gdje ostatak ekipe noci. Put, izmjena livada, kamenja, crnogorice sibane burom, dijelova spaljenih gromom, harmonija kontrasta daleko nadoknadjuje i isplacuje sat i po hoda vise. Izbijamo na sedlo nad domom. Skriven u sumi, njegov polozaj odaje povremeno zvjersko urlikanje. Nasred pasnjaka, pod olovnim nebom petsto metara od nas, s rukama u dzepovima stoji jedna jedina potpuno crna figura. Gleda u nas, nepomicno, tiho, kao dio zida na kojeg sam vec pomalo zaboravio, zaboravio otkad sam mu umakao iz pogleda prije kojih sat i po. Trenutno sam vracen u djetinjstvo, djecacic koji jedva ceka da bi jedva listao teska sabrana djela A.C. Doylea. Trenutno prebacen u tijelo kolege dr. Watsona koji stoji i gleda u covjeka na vristini, ni ne sumnjajuci da
je to Holmes. Na tren sam stao, i vrijeme je usporilo. Mogao sam osjetiti kako negdje iz sume u mene gleda Stapleton i njegov fluorirani krvosljednik.
Pametniji od starog kolege, prepoznao sam Marina. Dok nas prati zadnjih par metara do doma, objasnjava nam da je u domu u toku tradicionalni drugi godisnji simpozij hat tricka, nekakve online nogometno-menadzerske igre. Pedesetak krkana iz svih krajeva Hrvatske i BIH okupilo se u domu. Do naseg dolaska bili su rijesili svinju, janjca, preko nekoliko gajbi piva i niz rakija koje definitivno nece biti dozvoljene udjemo li u EU a ne bi trebale biti legalne niti danas. Vjerojatno je netko zabunom (ili mozda i ne) uzeo i antifriz iz jedne od obliznjih Niva (naravno, sve tehnicki ispravne i uredno registrirane). Dok krece rezanje luka i mesa za cobanac pocinju takve diskusije koje ni Hemingway ne bi mogao dovoljno zorno prepricati. Taman kad pomisljam da ne moze pomaknutije od tog da ti predstavnik farmaceutske kuce u blatnoj trenirci (inace valjda spavaju u odijelima i kravatama) mrtav pijan pokusava u domu usred nedodjije prodati lijek koji uopce ne koristis, u pricu ulijece i pijani napaljeni patuljak. Nakon tog, povlacenje u sobu je jedina opcija.
Detalj koji najbolje pokazuje kontraste koji vas okruzuju na svakom koraku.
Ostatci "bitke kod Brezovca". Jos je jedna takva hrpa na drugoj strani. Nisam slikao jer se ne vidi od zaleglih bojovnika.
Da gospodo, to je pravi patuljak! Pijan i napaljen ko zvijer. Nekad je tako lijepo biti visok 192. Srecom, nisam nasilan covjek a i da jesam, pa tko normalan moze udarit patuljka?!
Dao sam se nagovoriti na nocenje u domu kako bih izbjegao susenje i slaganje satora ujutro. Nije da mi se ne radi, nego to znaci ustajanje pola sata ranije. I ovako krecemo u sest kako bi do devet bili na vrhu. Ako i uspijemo poletjeti, bit ce to ujutro i bit ce utrka s vertikalnim razvojem. Budjenje prolazi bez problema na koje sam navikao od dosadasnjih suputnika na ovakvim izletima pa umjesto natezanja, izguravanja iz vreca, deranja i cipelarenja trosimo to vrijeme na nesto puno ugodnije - jutarnju vrucu kavu, caj ili oboje. Pola sest je a suma je vec potpuno prozeta svjetlom, nebo je one svijetlo pastelne optimisticne plave boje kakvu mozete vidjeti samo u pet i petnaest, a mi vec kasnimo...Put dalje od doma prati makadamsku cestu kroz sumu i preko gorskih pasnjaka prakticki do pod vrsni uspon. Pametno, markiran je sa zapadne strane (ocito su promijenili markacista) pa pruza spektakularan pogled na Knin i bitnije, sjenu od jutarnjeg sunca. Tri sata hoda, od kojih tek zadnjih pola predstavlja uspon kroz kamenjar, potpuno mijenja zlokobnu percepciju od dana prije, kao da smo pobijedili zid i usli u kraljevstvo koje on cuva. Kao da je zlo oko Mordora okrenuto na drugu stranu, ni prsten koji nosim na ledjima ne pritisce toliko.
Veduta s uspona.
Postigli smo 1200 m i prosli kraj zapadnog starta na koji se moze doci malo povisenijim normalnim autom. Za tren je tu i 1600, metri idu prakticki bez osjecaja penjanja, iza svakog kamenog portala kao da se otvara nova soba u nekom dvorcu. Ciste linije i daleki pogledi preko janjcima sisane trave smjenjuju se s komornijom atmosferom uskih vrtaca ispunjenih misterioznom klekovinom u tamnozelenom obilju ili spaljenom od groma i sasusenom od bure, kao da planina pruza tisuce mrtvih prstiju koji zarobljavaju svaki krivi korak. Ubrzo, tu je i vrh. Pogled okolo, slikanje (obavezno da bi zig u dnevniku obilaznice vrijedio), optimisticno stavljam "Kijevo - ZRAKOM" u rubriku "smjer odlaska" u upisnoj knjizi i, cijelo vrijeme, misao koja ometa uzivanje - dobro da je bura stala, necu morati izvrsavati plan o startu "iza flanjke" koji sam kovao i procjenjivao tokom pola uspona, mijenjajuci ga sa svakim korakom kako se mijenjala i perspektiva gole glavice sjeverno od vrha koja bi omogucila polijetanje na sjever, brz lijevi zavoj i par korekcija kroz blage rotore iznad Dulera trebalo bi me dovesti oko 1000 m nad auto. Najblize sletiste, odlucio sam, odabrat cu iz zraka kad za to dodje trenutak. Nisam mislio da ce mi najveci problem biti sto je vanterensko precizno slijetanje tandemom puno zajebanije nego sto sam ocekivao. Dobro da je stala, ali nije moralo bas okrenuti na cisto jugo! Najmanje strma strana planine blago se rusi prema Unistima, napustenom selogradu na teritoriju BIH s prilaznom cestom iz Hrvatske. Gledajuci i planirajuci na Google Earthu taj smjer leta sam bio potpuno otpisao. Ipak, sad, na licu mjesta, mozda, ako se samo probijemo kroz ono malo makije, cini mi se da ima jedno mjesto otkud cu provuci tandem kroz stijene prema Glavasu. Bar dva i po sata hoda manje, ako i nije letacki spektakl. Bacim jos jedan pogled prema manjoj cistini odmah do Sinjala s koje dobar starter lako moze povesti krilo desetak metara nad glavom do padine i zatim nad Zid i konacno odlucim da necu cekati popodne i moguc/vjerojatan okret vjetra za suncem. Pljusak i munje, los menu za restoran na vrhu.
Izbaci uljeza.
S tocno ovog mjesta ne moze se poletjeti. Najblize poletiste je 50m na zapad, sjeverozapad, malo i zahtijeva desetak metara vodjenja krila po zemlji. U ostalim smjerovima moze se poletjeti u krugu 100m, osim naravno na SE, dokle smo malo vise hodali. Ipak, obzirom da smo poletjeli s vrsnog grebena, racunam to kao uspjeh.
Desetak minuta kasnije, spustili smo se pedesetak metara i odmakli oko stotinjak na jug do prvog ostrog pada grebena prema Unistima. Iako ih ne vidim, izvidjanje prilikom zadnjeg puta u Split i razgovor s domacom rajom (koji su se gore dosetali u japankama - dobro, japankama i Grand Cherokeeju kojeg su parkirali na po sata pod vrhom (sto bih preporucio i svakome tko hoce letjeti odozgo a ne voli bas hodanje) kazu mi da su tamo. Deset godina iskustva kaze mi da prelazim preko platoa i kamene cuke koja a) skriva spomenik partizanima i pripadajucu livadu u Unistima od pogleda i b) vapnenackom bjelinom jasno pokazuje da svako slijetanje tamo 100% ukljucuje jednu do dvije slomljene potkoljenice (naravno, tandem udvostrucuje oboje - i vjerojatnost i broj potkoljenica). I nebo mi govori. Zapravo, vristi na mene da pozurim. Jucer, imali smo sat vremena od humilisa do sudnjeg dana...
Malo pocistim start, opalim par slika s klupskom zastavom. Nakon 3700, tom komadu platna ovo i nije neki dogadjaj. Potrpam stvari po ruksacima. Boze, koliko mjesta sad kad je krilo vani! Rasirim tandem, provjerim Petrino kopcanje i okrenem se prema krilu. Srecom, vec imamo preko nekoliko zajednickih letova pa je mogu postaviti i malo bocno a da ne brinem kud ce trcati. Ruksak ce malo smetati...Polako, njezno, pocnem vuci. Linije se postrojavaju i odizu od zemlje, samo jos da komande krenu i najgore je proslo. BiBeta sjajno starta, vrlo bitna karakteristika na startu koji nije dobio kategorizaciju HZS-a. Dobro je, nisam prebrz. Puknuta spagica u ovim uvjetima mnogo je ozbiljnija stvar nego da se dogodi na Japu. U najmanju ruku neugodan i frustrirajuci, lako mogu zamisliti i situaciju u kojoj bi takav banalan dogadjaj mogao biti i opasan. Imam li rezervnu spagicu - ne pitajte gluposti! To bi bilo pametno, a po tome nisam bas poznat...
Cisto da se zna. Secem tu zastavu okolo po visljim brdima, uglavnom se slika na vrhu i pjesice ide dolje...
Samo jedna spagica je dosta da nesto sto se cini kao dobar start ode k vragu. S tandemom jos i nespretnost kretanja i eto zacas sranja.
Taman kad mi se cini da ce sve dobro proci, jedna strana naglo zaostaje. Kod ovog krila to moze znaciti samo jednu stvar i da - vidim kamenu kurvu koja je jednim jedva primjetnim izbocenjem uhvatila jednu jedinu spagicu i fiksirala desno krilo za zemlju. Brzo smanjujem silu i sve dobro prolazi, jedino sto sam Petri skoro iscasio ruku kad sam nenajavljeno krenuo prema krilu i tako je srusio. Malo namjestanja (krila, ne ruke) i spremni smo ponovo. Sramezljiva termika povlaci, povlacim i ja. Kako se tandem pocinje asimetricno penjati, korigiram, zbunjen gledajuci kako svaka moja dalja korekcija sve vise pogorsava
stvar dok konacno par sekundi kasnije ne iskrca krilo na komore u najgoru klekovinu odmah do "starta". Dok mi svi pomazu da se iscupam shvacam sto sam ucinio. Umoran, cijelo vrijeme sam povlacio krivu komandu. Polako, udahnem dvaput, raskopcam jaknu, ponovno se slozim i krenem. Ovaj put stizem i uzivati u usporenom, cistom podizanju, blagom pretjecanju i onda zaletu sa spustenim rukama, dupetom po metra preko makije. Lose vage odmah su me posjele u zrak, srecom Petra je dobro istrcala onaj zadnji korak i pomogla Beti da nas iznese.
Konacno uspjeh! Da nije bilo ekipe koja me izvukla iz granja neposredno prije ostao bih gore s tandemom kao nadstresnicom protiv kise. Jedan od starteva u kojima sam najvise uzivao, steta sto se isto ne moze reci i za let koji je slijedio.
U zraku, odmah problemi. Nikako da se namjestim u normalan letacki polozaj. Ruksak ispred toliko je velik da se tuce s rezervom a idiotske vage tako su lose proracunate pa brzo shvacam da cemo morati provesti let jedno pokraj drugog. Da je smanjena manevarska sposobnost jedini problem, eh...nego, necemo mi ni preci visoravan do dijela kad se usjek spasonosno obrusava prema Glavasu. Bar ne s ovim propadanjem. Mogao bih desno prema grebenu ali vjetar nije dovoljno jak da nas drzi dinamika a ako ne nadjem termike sigurno necemo izaci. Ako je i nadjem, u pola 10 sigurno nece biti toliko siroka da mogu zavrtiti tandemom u bocnoj konfiguraciji. Brzo odlucujem, zatezem komande na best glide i usmjeravam se prema najnizoj tocki koja izgleda tako jedva dostizno. Taman kad je prosla prva salva psovki (znate, sve ono sto pomislite kad vam stjuardesa u avionu kaze kako "se ne trebate brinuti ali cemo zbog nekih tehnickih poteskoca sletjeti neplanirano a za svaki slucaj, sad cemo ponovno prikazati proceduru prisilnog slijetanja i brze evakuacije") na komandama osjetim ono spasonosno
posrtanje prema naprijed. Zategnem, sretno opsujem i tog trena udjemo u balon. Naravno, ne usudjujem se ni pokusati vrtiti, zadovoljan sto je finesa dovoljno porasla. Jos dva takva i spaseni smo!
Vec pomalo nazuljan neudobnim polozajem, dajem desnu. Dovoljno smo visoko da izadjem na jugozapadnu stijenu, oko pola kilometra prije Glavasa. Rub platoa nije nas uspio uhvatiti. Oprezno poskakujuci po balonima i malo koristeci pravu stranu usjeka i jugo s polja, uspio sam ga ostaviti pedesetak metara ispod nas. I polozaj u zraku je nesto bolji nakon malo nabijanja koljenima i potezanja sto ruksaka, sto vaga, sto bilo cega cvrstog. Zato je i manje slika.
Konacno, mogu potrositi pet minuta na cisto uzivanje dok polako izlazim pred Zid. Ovaj put iako ga gledam sa sigurne zracne udaljenosti ne cini se nista manji, nista manje neumoljiv, samo kao da je meni manje stalo. Kao da smo postigli dogovor, kao da ja znam da ga nisam pobijedio a on zna da me ne moze zaustaviti. Kao da Frodo, Gollum i Sauron kartaju preferans. Prsten? Zaboravljen negdje na polici sa starim privjescima za kljuceve, skupa s ostatkom svijeta.
Polja, ovce toliko sitne da ih se tesko razlikuje od kamenja, pokoja kuca i rijetke makadamske ceste pomalo prolaze pod nama dok se priblizavamo autu. Odmah mi je jasno da su sva moja razmisljanja o bliskim sletistima bila razanj bez zeca i da letom na ovu stranu mogu doci u najboljem slucaju na pola sata hoda. Pogled bjezi gore na crveno krilo koje se ocrtava iznad planine, dovoljno visoko da jedri pred jugozapadnom stijenom, samo kad bi termike bilo s te strane tako rano.
Pogled iz zraka prema Peruci.
Kijevski Bat u daljini. Kao sto vidite, sletiste je prilicno prostrano.
Konacno, pogled na JZ stijenu Dinare, srz cijelog dozivljaja. Zogi ima puno jebenijih slika.
Ipak, nema vremena dugo ga pratiti, treba se probiti kroz balone blizu zemlje koje jugo nosi na put a istovremeno ostati blizu ceste. Svako toliko naisli bi na neki plitki rov, zahrdjalu cahuru od metka ili neki drugi podsjetnik na rat. Mine, ne hvala. Znam, ne bih se trebao toliko bojati, ali bit paranoje i jest da je iracionalana. Sletimo sasvim uredno, iako daleko od mjesta koje sam ciljao. Definitivno stvar koju cu trebati jos vjezbati mislim li dalje s planom.
Prije daljeg hoda, jos najgora stvar ostaje - ponovno natjerati dobro rastegnut tandem da stane u svpj podstanarski stancic od 55 litara. Dok ja muku mucim s nastojanjem da mylar sacuva bar natruhu predvidjene forme Petra, koja istovremeno pakira svoj ruksak, zacudjeno pocinje polupsovati i gurati ruku u dzep za camelbag. Njene psovke razvijaju se u pun intenzitet kad otkriva da je razlog sto camelbag ne ide unutra knjiga od 280 strana (hvala Bogu, mekog uveza) koju sam naravno zaboravio izvaditi nakon zadnjeg koristenja ruksaka. Ipak, sad kad je tu spakiramo i nju pa put pod noge. U daljini, tri krila prolaze prema Kijevu, sretnici koji su solo krilima izbili ranije pred stijenu i sad uzivaju u pogledu i visku visine koji se direktno prevodi u manjak hodanja.
Knjiga, covjekov najbolji prijatelj. Ne i kad je nosis 1400m a da ni ne znas. Jos kad je i sadrzaj zanimljiv...
Diplomacija na najvisoj razini
Tri sata kasnije sjedam u auto, topao kao stari prijatelj kad izlazi iz terminala zracne luke, i ponavljam koncert onog istog
kamenja. Kupanje u Krcicu, skupljanje s ekipom, piva na izvoru Krke i rucak u kninskoj tvrdjavi (odlican) zaokruzuju nas mali izlet. Za kraj iznenadjuje nas prognosticka sposobnost lokalnog konobara - dok sjedimo na terasi 500m od nas pada vodena zavjesa i ide u nasem smjeru. Konobar, mrtav hladan: nece to do nas, ne morate ici s terase. Ne vjerujuci mu, jos sat vremena iz suhe topline unutrasnjosti restorana gledamo kako vani ne pada niti kapi kise...
Dio turisticke ponude Knina koji zorno pokazuje nacin zivota prastanovnika ove regije. Kramberger sakrij se!
Nakon svega, imam samo jednu zelju - zima, turne skije, manje stvari, tandem, Sinjal, zapad snage taman pa onako prema malo jacem...vi popunite praznine...
Hvala na paznji.
p,
D.
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 262 / 
: 4
DHV 2
Svaka čast direktori ! I direktorice !))