ej ti, fjodor mihajlovič dostojevski, oš ti napokon kući? Dobro, skužio sam, shvatio si španjolske i meksičke serijetine, pa malo razvlačiš, (a i turske, ko Suljo, nikad da umre) ... aj sad lijepo napiši da je Vanja došla po tebe, djeca se raduju što je ćaća stalno doma, i svima fino ... naj me krivo shvatit, želim ti svako dobro, a pogotovu jednu pravu proslavu izlječenja u Grani, al brate, ovaj zaplet, ode u 6. čin ... ustvari, ova tvoja ozljeda je pala baš u pravo vrijeme, ako se morala dogoditi, prespavaćeš zimski letački san, a mi ćemo, koliko vidim, još dugo čitati Zločin i kaznu, moj Fjodore ... aj drž se

Kud si navro , a ja taman htio predložit da mu kad ozdravi noga , prebijemo onu drugu , za dobrobit književnosti.
A i za dobrobit paraglidinga , tako da se konačno ostavi ćorava posla , odnosno nogometa , da shvati da je on naša uzdanica , reprezentativac , jahač zavijetrinskih rotora , hebo ga Mamić.
Sad ja bi to moga odradit ,ali onda će opet nastat tenzije , Ajduk -Dinamo , iako što se nogometa tiće , ja ko žestoki Hajdukovac sam se baš neki dan žestoko iznenadi , kad sam dozna da za Ajduka više ne igra Šurjak , a čini mi se ni Buljan.

Vidim Šefika da nisi dobro pročitao upute na početku dnevnika. A fino sam ih još i u crveno oboijo. Vidim da ne pratiš niti fejsbuk. Da pratiš vidio bi da sam već odavno doma i da me čuva hrčak Simba. Imam nakucanog teksta za objavljivati danima. Samo nije u redu za štioce da ih izbacujem većom brzinom, da se ima vremena pročitati. Kako sporo pišem tako netko možda sporo čita. Ako si pretplaćen na OYO.hr portalu onda sve nastavke možeš odmah skinuti i pročitati u jednom dahu. Link: http://oyo.dnevnik.hr/serije/16548-guzonjin-sin


Nema moj Vulkandžijo više u Hajduku niti Jerkovića, Kalnića, Žungula, Vilsona Đonija, Peruzovića... Jedina 2 Buljana koji navijaju za Dinamo, a ne za Hajduk smo moj bratić i ja. Svaka familija ima crne ovce. Kaj buš!(TM - Z.B.)

PS: odoh na Jap! Vraćam se odmah.

ajoj, pišče moj, nemoj me krivo shvatit...makar sam nekoliko puta pročitao ono što sam napisao, sve u želji da me krivo ne shvatiš ... naime, ja sam jedan od onih, koji unatoč napisanim blagoglagoljistavima, zamišljam sretan kraj ... ono, ipak ju je oženio, čudotvorno je ozdravio, sve su mu oprostili, prohodao nakon posjeta Braci i tako to ... pa sam se malo uplašio da slijedi neke neželjeni zaplet, tipa oženio guzatu sestru, pukla mu druga Ahilica, ne želi se više baviti nogometom i tako to ... al kako vidim da neće biti neočekivanog zapleta, samo pleti stari, uživam te čitati, Fjodore ... ende

ps ... a hebiga, taj fejs mi ide na živce, pa se isključujem kad god mogu, a Oyo, il kak se već zove, nisam upoznao ... to neki Japanac? Znam VOyu, pa i TOyu, al ovog fakat ne znam ...

SVRŠETAK


Lupanje, zveckanje, drndanje i struganje po hodnicima dižu me iz carstva snova. Ovo stanje me podsjeća na služenje vojnog roka. Isto tako su prvo dopirali zvukovi iz hodnika, tupli, oštri, metalni, kameni i drveni, svih dubina i tonaliteta, a podsvjest je to registrirala, ali nije reagirala. Sve dok se netko nije razderao: „BUĐENJEEE!!!“. Uglavnom je to bio požarni kojem smo svi u sebi i na glas jebali milu majčicu što nas budi, dok smo se iz divnih sanja vraćali u vojničku realnost. Nešto je to bilo ranije od 6h, 5:15 ili takvo što. Moj um je sva takva militaristička sjećanja brzo potiskivao. Zato mi nevjerojatno zvuči da se netko i nakon 30 godina sjeća svojih zapovjednika/starešina, imena, činova i drugih detalja. Međutim tog buđenja se nisam otarasio. Moram priznati da postoji stanovita razlika između toga da te probudi srednjovječna, debelo klimakterična sestra, nego nabrijani, nervozno neispavani, pa k tome i još nedojebani, bubuljičasti mladi kurjak uz deračinu i lupanje čizmom po krevetu. Protiv takvog mladog čovjeka, iza kojeg stoji cijeli sistem, a on to dobro zna, nemaš oružja te ga ne možeš odalamit, jer će biti konzekvenci. To je bilo frustrirajuće iskustvo, veće i od onog preglupog višetjednog marširanja pred zakletvu. Međutim, ako sakrijem mrzovolju zbog naglog buđenja iz REM faze sna, pa se k tome i lijepo nasmješim uz otpovrgnuti pozdrav: „Dobro jutro.“, gospođa u zrelim godina me pomiluje pogledom i tada znam da će i druge radnje biti blaže nego inače. Npr., zabijanje igle kod pupka protiv zgrušavanja krvi.

Do sad ste i vi već naučili. Slijede izmjere tlaka, temperature, pospremanje kreveta, djeljenje jutarnje tabletne terapije, nužde te podapiranje prije vizite. Da ne opisujem u potankosti sve te radnje (za prejebene mazoshiste preporučam da pročitaju sve tekstove od početka objavljene u ovoj temi), zadržat ću se samo na viziti. Dakle, dohujaše bjelokutaši i među njima i moj doktor. Drugog cimera preskoče u manje od 15 sec. Tako brzo da koji put pita kaj su mu rekli (bokček je stariji gospodin i ima respekt pred autoritetima, a vjerojatno slabije čuje te se ne usudi pitati da ponove), a onda je moj doktor pitao: „Ti si još tu?“. Pitam ja da li mogu doma, a on: „ Kaj se čeka!“. Ostao sam podjeljenih osjećaja. Prvo, drago mi je da idem doma, ali znam i kaj me doma čeka. Sigurno me moji doma neće behandlati kak' mladu k'o ovi djelatnici HZZO-a. Dok sam bio zaokupljen vlastitim mislima o odlasku iz ovog hotela-vojarne nisam obraćao pažnju na novog cimera. Pitam ga kaj su mu rekli nakon odlaska bjelokutaša, a on će: „Jutros sam na programu.“. Dakle, režu ga u prijepodnevnim satima. Dolazi doručak, za novog cimera nema. Uštedjet će zdravstveni sustav šalicu čaja, šnitu kruha, zdenka sir i 3 šnite Pariške kobasice (to vam je isto što i parizer, ali ovak' zvuči noblesse). Taman sam zabo nož u zedenka sir (na kojem piše varaždinec, ali ovak' svi znamo o čemu se radi) kad dolazi sestra da idem na previjanje. Pitam da li mogu prvo pojesti, šteta da propadne ovakav gospodski doručak na što ona nešto promrmljala u odlasku. Valjda je to to. Taman sam razmazao zdenka sir, koji je u stvari varaždinec i taman kad sam htio poslagati 3 šnite parizera na nj, eto ti opet one sestre derući se zakaj nisam na previjanju. Izgleda da se jutros nisam dovoljno lijepo nasmiješio ili je klimakteriji na vrhuncu, da ne kažem na klimaxu! Ostavim onda i varaždinec i šnitu kruha i parizer te odcupkam u hodnik. Tamo je već netko na previjanju, pa ti Toni čekaj u hodniku bez stolca dok se parizer hladi. Previla me jedna druga klimakterična gospođa i bilo je sve samo ne ugodno iskustvo. Alkoholom je trljala rane kao da je htjela vidjeti koliko mogu izdržati, a da ne pustim glas. Pa je još jednom ponovila. Došao je i moj doktor natezajući mi lijevo stopalo i čudom se čudeći kako ja imam slabu gibljivost tog zgloba, dok sam kao papiga podsjećao da smo to konstatirali već prvog dana i da ponavljamo to gradivo sve ove dane. Bez obzira nisam bio pošteđen novih bolova i štrecaja. Klimakterična me zamata dok ja škrgućem zubima i jebem joj sve po spisku. Kontrolni i prematanje je za 4 dana. Doviđenja za slijedeća 4 dana!

Vratio sam se u sobu. Pogled pada na nedovšeni sendvič. Napao sam šnitu, Zdenku i Parišku. Prvo hranjenje. Onda ću skupiti sve stvari. Šteta da propadne takva gozba. Ovdje u bolnici navikao sam se na redovitu prehranu. Zovem Vanju, ona se taman doklatarila na posao nakon 3 dana bolovanja (tko je zaboravio, bio je proljev i druge probavne smetnje). Prijavila se na poslu i kak' da sad zbriše. Još mora doma po auto i neku jaknu za mene, jer je temperatura pala sa 25 stupnjeva na ispod 10, a došao sam u košulji kratkih rukava. Predlaže da mi da svoj baloner, pa da idemo na taksi. Zaustavljam je u daljnjim planovima i nazivam starog. Dobar je sad i on. Nema ga, u Sloveniji je. Zovem šogora. Može šogi. Dok sam skupljao brdo stvari koje su mi donijeli u ogronomnim količinama (samo 4-5l vode, 3 l soka, pa nisam u pustinji, paštete da ne ogladnim, malo unučića, Merci bombonjere za mitologiju klimekteruša itd) , evo ti mog šogija. Brz i točan. Razdjeljujem cimerima koliko sam im mogao uvaliti pitvine i jestvina (nešto vode, malo soka i mandarine). U međuvremenu dolazi teta (klimakterična) u bijeloj kuti i veli da je ona administrativno osoblje. Pita da li imam dopunsko osiguranje. Ispaljujem ja da imam (od prije 3 dana, kad sam skužio da mi je isteklo prije bar 1,5 godinu). Kaže ona čvrsto i arogantno da nemam, osim ako nemam Croatia os. (a nemam), jer da bi vidjela u kompjuteru. To vidite odmah mamicu vam vašu kompjuteriziranu, mislim si u sebi. Kaže da će izdati račun za participaciju na 20 % troškova bolničke usluge. Sad mi je onaj parizer zastao u grlu. Znam koliko sve to košta u privatnoj kinici, od zahvata, bolničkog dana, previjanja, pregleda, UVZ-a itd, itd. HZZO ima još veće tarife. Ne gine mi jedno 5-6 tisućica kunića. Kakav konj! Srećom imam svog doktora (hvala Svevišnjem na našem koruptivnom paralelnom sustavu, viče bez glasa moja klijentelistička duša s trunčicom razumijevanja prema uhapšenom Mikiju). Moj doktor je napisao da sam došao s ranom i to spada pod hitne slučajeve bez naknade. Ne pitam zašto i kako. Operacija će proći lišo, a ovo prije mi ne može srediti, preglede, prematanja itd. Slijedeći pregled isto, ali zato onaj za mjesec dana ćemo ubaciti pod Dopunsko kad istekne 30 dana od prijave. Znam da je naknadna pamet sve samo ne pamet, ali poštovane kolegice i kolege po krilima moram vam to reći – NEMOJTE SE ZAJEBAVATI i otvorite si dopunsko osiguranje za 70 kn mjesečno.

Šogi je dofurao kolica, natovario sam se ja, pa na mene torba puna robe, knjiga, vode, soka, bombonjera, uz to ruksak s laptopom pun gadgeta (svašta mi može zatrebati, nikad se ne zna) i štake pride. Bio sam k'o oklopni razarač spreman za svaku vrstu boja. Tako smo čekali otpusno pismo u hodniku. Pozvali su me da uđem u ordinaciju. Tamo je bila i klimakterična administrativna osoba. Procjedila je da je doktor bio milostiv prema meni pa da neću morati drhtati od računa kad slijedeći put budem morao na pregled. Primjetno joj nije bilo draga ova situacija. Nisam se odveć zamarao njenim nezadovoljstvom već sam vrtio po glavi kako ću se mom doktoru odužiti. Viski, neki dobar. Uz njega idu dobre cigare. Boca finog crnog vina. Bombonjere svakako. Ima djecu. Onda i neke čokolade, igračke (koliko li su stara? moram se raspitati). Šogi me je odgurao do dizala, pa smo se zekali sa sestrama ispred i u dizalu, onda me skoro zabio u pomična vrata na prijavnici u prizemlju i napokon sam bio vani. Slobodan k'o tica, spor ka spuž i zujkast ki čela. Dok me je spuštao niz kosinu glavnog ulaza Traume morao je zaobilaziti aute i podigao je jednu stranu kolica na nogostup. Skoro sam opet doživio udes. Samo da izađem iz ovih kolica i primim se mojih štaka. Ne volim da me drugi vozaju.

Ubrzo sam se ubacio u šogijev auto, pa za birtiju u kvartu. Trebam brzo okrepu. Kiša pada. Došli smo ispred birtije. Izlazim i znalački štakarim prema ulazu. Šogi otvara vrata i ja ubacujem prvo štake na bijeli mramorni pod. Mokra guma na osloncima štaka u dodiru sa savršeno izglačanom kamenom podlogom nije pružila dovoljno trenja i zaplivao sam rukama i glavom prema naprijed. Mahao sam štakama kao krilima, a jedina zdrava noga je brzo zacupkala. Uspio sam održati ravnotežu i ostati na nozi. Podigao sam glavu i ugledao dvije mlade dame kako se kikoću, pretpostavljam mojoj situaciji. Doštakario sam to njihovog stola, lijepo ih pozdravio uz osmjeh i pitao kaj piju. Pravdale su se da se nisu meni smijale. Svejedno. Lijepo ih je bilo vidjeti. Šogi i ja smo brzo maznuli 3 vilje da se dobijemo. I nisam morao sakrivati čašu. Lijepa je ova sloboda, pa makar i sa stanovitim ograničenjem.

Jahaču zvjetrinskih rotora koji svršetak pobogu, a taman smo ovo shvatili ko obvezatnu zimsku literaturu ,da i mi polupismeni proćitamo koju pametnu .
A osim toga ostao si nam dužan bar jedan pasus hardkora noćne smijene ,sad ako je tebi to neugodno , ipak si ti dobro odgojen mladić iz gornjeg grada , mogao bi zamolit jednog meni bliskog instruktora da dopiše par crtica .
Al predviđaju dugu i dosadnu zimu , ni vrag da ćemo ti zbilja morat lomit i drugu nogu ?

PS : E da ako ti pofali ideja mogao bi napisat ''Vodič kroz paralelni sustav for dummies '' , zlu nam ne tribalo

Pišeš kao da mi čitaš moja iskustva ali valjda tako mora biti. Ozdravi brzo i nemoj izlazit sa nesigurnim osobama. Mene je ŠKEGRO i nosio kada su ruke zakazale na štakama a neznam od čega. Aleluja

Pretpostavio sam da će se netko od strganih pronaći u mojim opisima. Ako nitko drugi onda ti Jožek i zbog kvantitete i zbog kvalitete ozljeda. Niš' se ne mijenja dekadama. Zadnji put sam bio na fizikalnima prije 6 godina, a na štakama prije 12 godina. Vrijeme ide, ali naš sustav je isti, bez obzira na vlade.

Vulkandžijo brate, priče koje ti spominješ zbilja nisu za ovoliki auditorij. Sumnjam da se ne bi postidio i onaj "mogao bi zamolit jednog meni bliskog instruktora da dopiše par crtica." kojeg spominješ, kad bih ispričao našu zadnju zajedničku avanturu od ovog proljeća. To zbilja nije za malu djecu i inspektore raznih službi.

To be continued...

Da se razumimo , mislio sam na lovaćke priće iz bolnićkih soba , poznato ti je da moj dobri prijatelj ima skoro pa rezerviran apartman u ustanovi na jugu .
A što se ostalog tiće , ja blažen u neznanju , ni me bilo , radio sam , visio na forumu , pratio ice bucket challenge

strah me iti pomislit koja bi verzija priče bila zanimljivija, da ste imali "društvo" ili da ste bili sami...

Kombinacija moj Jure!

Eto mene nakon dužeg izbivanja.

Dakle, oporavak ide. Šta da vam pričam. Mic po mic. Prvo sam bio sretan kad sam počeo pišati na obje noge. Koji put, muški dio čitateljstva taj problem zna dobro, pri jutarnjoj erekciji i punog mjehura moram balansirati na desnoj nogi dok zlatni mlaz ne krene. A onda je cilj pogoditi školjku te načinit najmanju štetu. Srećom tu je umivaonik kao idealno mjesto i za odvod i za oslonac. Potom nekoliko šepajućih koračića po stanu s jednom štakom i da vas ne umaram uglavnom brdo nezanimljivih detalja. Tko želi više, slobodno me može nazvati da prenesem moja iskustva u oporavku Ahilove tetive i pripadajućih mišića te zglobova.

Ono što sam namjeravao podijeliti s vama je slijedeće iskustvo prikupljeno kroz HZZO i općenito sustave naše Lijepe. Elem, redovito sam išao na pregled kod Mog doktora. U početku je prvo razmak bio po 3 tjedna, pa mjesec dana, a zadnje me je naručio za 2 mjeseca. To valjda znači da idem nabolje. Parkiram stalno na istom mjestu, odšepesam nekih 500 m, uletim na prijavnicu, gurnem uputnicu za pregled, tete na prijavnici uvijek nešto imaju za dodati ili oduzeti, ali ja ih ne zarezujem i jurim na odjel točno u 12:45h. Često trefim Mog doktora na hodniku pa me koji put odmah ubaci, a koji put čekam da me prozove. Ostali pacijenti gunđaju jer su došli prije nekoga (teško prije mene, pregledi kreću od 13h, ali ja zna da je Moj doktor tu svaki ponedjeljak od ranog jutra) i pokatkad krene rasprava. Mahom su tu i pacijenti s odjela koji idu na pregled i previjanje na dnevnoj bazi. Stolaca i dalje nema u hodniku. Pa 'ko je vidio u čekaonici imati stolce za sjedenje?! Mogli bi se pacijenti naviknuti na komfor i kampirati noć i dan na odjelu. Neki "vanjski" pacijenti se ne prijave na prijavnici i onda kad skuže da se nisu prijavili bubnu se šakom po čelu te im bude neugodno ako su se netom posvađali oko redosljeda s drugim pacijentima. Uglavnom, pokvareno uživam u njihovom neznanju i muci dok surfam na teret državnog proračuna. Sve sestre uljudno pozdravljam sa smješkom. I čistačice. Nikad se ne zna kad bi me mogle ponovno bedinati.

Pregledi su praktično rutinski, kao brzopotezna partija šaha. Nema se vremena za duboka promišljanja. Sjedni, izuj se, skini čarapu, jel' te ovo boli, savij stopalo prema dolje, prema gore, obuci se. I onda krene tipkati dijagnozu. Nemojte me krivo razumjeti, znam da je čovjek završio puste škole i specijalizaciju, odradio stažiranje, usavršavanje, pohodio seminare i medicinske kongrese, ali pobogu! Da te dijagnoze ima prilike pročitati njegova bivša učiteljica hrvatsko-srpskog, ups, pardon materinjeg jezika vjerojatno bi zanijekala da ga je ikad učila i poznavala. Divan detalj je bio kad sam nakon 7 tjedana donio ortozu (naprava nalik španjoskoj čizmi samo bez bodlji sa unutarnje strane). Doktor je lopticu, ovaj ortozu prebacio na fizijatricu, a onda je ona petljala i petljala te na kraju pitala Mog doktora kako se podešava kut nagiba stopala. Tad se ispostavilo da niti Mom doktoru to nije baš bilo najasnije, pa su postavili onako odokativno. Čim sam došao doma uzeo sam šesticu imbus, olabavio oba vijka na zglobu i namjestio na najmanje bolan položaj. Od tada sam ubrzao korak, mogao sam odrezati nokte, oprati lijevo stopalo, počešati se i spavati bez gipsa. Neprocjenjivo. Ortozu mi je posudio jedan poznanik koji je isto sjebo ahilovu tetivu, isto na nogometu. Inače košta cca 4.000 kn. Ne samo da je udobna (kad se pravilno podesi) već i jako topla s obzirom na godišnje doba. Ne znam i ne želim znati kako je to po ljeti.

Šepesao sam s tom otrozom tako narednih 1,5 mjesec. Već sam se naviknuo, pa kad sam uskočio u gojzericu 'ko da mi je netko obukao pravu španjolsku čizmu! Ali to su moje predivne stare, udobne, lakogazeće garmontice! Kako je to moguće. Probao sam i nove Alpina koje sam kupio na sniženju od 50 % i koje čekaju da zamjene stare kad se ove raspadnu. Probao sam i duboke cipele, plitke, tenisice... Uf, to je bilo bolno iskustvo. Sve ovo do sad je bio pussy smoke prema uhodavanju s lijevom cipelom. Ortoza je još povremeno igrala presudnu ulogu. E, a onda je došao red na fizikalnu terapiju. Moram prvo kod Mog doktora opće prakse po uputnicu za fizijatra. Onda moram na pregled kod fizijatra u ustanovi gdje ću pohoditi fizikalne tretmane. Možda sam skučenih umnih mogućnosti, ali zar mi istu tu terapiju (koja je poznata još od vremena Andrije Štampara) nije mogla propisati i ona fizijatrica u Traumi? Ne, a ja to ne razumijem jer nisam medicinske struke. Problem nastupa između Božića i Nove godine kad odlučim otići fizijatru u Dom zdravlja Zagreb - zapad. Kad sam ušao u ogromnu čekaonicu i potražio vrata fizijatrijske ambulante doživio sam šok. Naravno tu je bilo najviše čekatelja na istu medicinsku uslugu. Tu je bilo više ljudi nego na svim tribinama maksimirskog stadiona kad igra Dinamo Evropsku ligu (znam da to nije puno, ali stadion prima 35.000 ljudi). Probijem se kroz mnoštvo, hineći većeg invalida nego što sam zapravo, da vidim taj svetim gral. Čitam na vratima da se može i naručiti, ali samo osobno i podcrtano je da nema telefonskih narudžbi. To je logično. Zašto da čovjek ozlijeđene noge, kuka, koljena, stopala prvo nazove i naruči se. Dođi ti mileni da te mi vidimo na svoje oči, pa ćemo ti dati termin kad ćeš se ponovno ukazati. Bojažljivo se raspitujem u gomili kakva je procedura. Shvatio sam iz odgovora da ovu stepenicu mog oporavka neće biti lako preskočiti. Izlazi sestra, klimakterična, nadrkana s trajnom ondulacijom, friško pofarbana u plavo i s bradavicom na nosu. Jednostavno mitsko biće - Sestra doktora fizijatrijske ambulante. Nisam je ništa pitao. Sve mi je bilo jasno kroz Sestrino ophođenje s ostalim pacijentima. Ne, nije bila neljubazna i neugodna, ali taj hladni strogi pristup podsjetio me na arhetip njemačke čuvarice radnog kampa Auschwitz-Birkenau. Ok, shvatio sam. Doći ću drugi put.

I došao sam drugi put, i treći put, onako usput pa ako mi upali - upali. Zbilja sam komotan i ne želim čekati nekoliko sati da bih se naručio na pregled koji će mi otvoriti vrata zastarjeloj terapiji koja je ista i za baku od 82 godine kojoj nije ahilova niti operirana. Ne govorim na pamet, već iz iskustva nekoliko prethodnih terapijskih ciklusa. U međuvremenu sam otišao na privatne terapije i odradio 4 tretmana te to platio 150 kn po seansi. Ugodno je kad te masira zgodna žena u najboljim godinama. Aparatura je svemirska, ugodna i opuštajuća atmosfera (malo narušena spoznajom da zgodna žena u najbojim godinama sluša neku prelošu radio stanicu), početak tretmana baš u vrijeme kad sam se naručio, ma idila. Ali ima i manu. Za 10 + 10 terapijskih tretmana bih morao platiti 3000 kn. Zato je ultrazvučni pregled gratis (btw, tetiva još nije potpuno zacijelila, što ne bih saznao od Mog doktora dok nisam dobio ultrazvučni nalaz). Ok, naučio sam znanje kako vježbati dalje. Magnete, struju i UV tretman ću preskočiti. Ponovno se vraćam u Zdravstvenu ustavnovu na zapadnom dijelu grada. Idem po mojih pripadajućih 10 + 10 tretmana na račun poreznih obaveznika, uključujući mene samog. Mislim si, pa mora možda i tamo postojati neka žena u najbojim godinama koja i nije tako ružna za moj ukus (imam problem kad mi muškarci diraju stopalo, ali i bilo koji drugi dio tijela). Nekako u isto vrijeme počinjemo prikupljati uputnice i nalaze za moju 11-godišnju kćer koja treba na operaciju mandula. Određivanje krvne grupe, krvni nalaz i nalaz urina, pregled otorinolaringologa (jedno 5. put), razgovor i pregled kod kirurga, pa finiš kod pedijatra. Računao sam da za svaki pregled gubim 4 radna sata (odlazak po uputnicu, odlazak i dolazak na pregled, pregled i ponovno odlazak i dolazak po nalaze) naravno u radno vrijeme, pa time dobijam cca. 20 radnih sati koje sam potrošio obilazeći doktore. Pola radnog tjedna. Ja kao mogu jer sam samozaposlen, a ženi će odbiti od plaće jer za to treba uzeti ili bolovanje ili potrošiti dane za godišnji odmor. Zdravstvo je kod nas besplatno. Jes moj kurac! Vjerojatno sam opet kratke pameti i nepoznajem dovoljno medicisku struku da o tome mogu lamentirati, ali nekako mi se čini da se sve to može napravti u bolnici za jedno prijepodne. Rekoh, nemojte zamjeriti mojoj neukosti.

Ele, raspričao se ja. Da se vratim na nit vodilju. Dakle, zbog prikupljanja nalaza u spomenutoj zapadnozagrebačkoj zdravstvoj ustanovi obredoh se u isto vrijeme baš kad je bilo za naručivanje kod nazi sestre od fizijatra. Čekaju samo 2 žene ispred vrata fizijatra. To je prilika koja se ne propušta. Sad ću se naručiti. Pitam žene kojim su poslom tu, one vele za pregled. Čekam da nazi sestra izađe. Tko bi se usudio kucati. Izlazi sestra, razgovara sa ženama i pita mene što trebam. Govorim da bi se naručio. Uzima mi "papire" i čekam. Ulazi prva žena. Nakon možda 10 minuta poziva me da uđem. Prilazim njenom stolu i vidim je kako gleda u moju uputnicu na stolu. Izgovara moju staru adresu (lijen sam i nisam promijenio već 12 godina novu adresu u HZZO registru). Ponovno je izgovara i naglašava kućni broj, pa pita kako ona mene ne poznaje a živi 2 broja više od mene već 35 godina!?! Zagledao sam se u njene plave hladne oči pod trajnom ondulacijom i ne mogu se domisliti da tu ženu poznajem. Ja sam živio na toj adresi više od 20 godina. Prekida ona šutnju konstatacijom da bih ja siguno mogao poznavati njenog sina. Pitam kako se zove, onda tako i tako i sjevne meni kroz glavu - pa znam i njega i nju. Ipak poznajem je nešto mlađu. Govrim joj da kako ne bih poznavao njenog sina, samo je 2 godine mlađi od mene. Pita me tko su mi roditelji, ja joj objašnjavam znate Buljan, prizemlje. Prisjeća se sad i ona. Slijedeća njena rečenica je bila: "Sad ću ja vidjeti s doktoricom da te primi.". I ja bijah primjljen kroz narednih 10 minuta. I pregledan po principu brzopotezne partije šaha i dobih terapije u slijedećoj ordinaciji u slijedećih 10 minuta.

Pa zar taj naš sustav nije divan!

Lijepo si ti to objasnio za ortozu. Daj sad objasni kaj je značila onda dernjava na stanicu na Lijaku: Ja leeeetim, ja leeeeeetiiiim. Nisam čuo ni glasa prilikom slijetanja. Ili si sletio na guzicu?