Neki malo praznovjerniji započeli bi ovu priču sa recimo: "Ustao sam toga dana osječajući da nešto nije kako treba..."
Klinac! Ustao sam se kao i svako jutro kad se ide na letenje. Prvo sam pogledao u nebo, pa na ALADIN-a, pa na forume... sve je bilo u pozitivi.
Idemo na Japetić. Veselio sam se kao malo dijete. Dva i pol mjeseca neletice ostavile su traga u obliku nestrpljivosti da se čim prije dođe do Svete Jane. Pokupio sam usput Anu (ja je od milja zovem "Ančica" - 'ko bi rek'o?) koja ide na ispit i njenog dragog, Beru. Uz čavrljanje o uglavnom letačkim temama lakše se izdržalo tih 45 minuta vožnje. U Svetoj Jani već se skupio dvoznamenkasti broj polaznika ispita i među njima Mići kao "simpatizer", a Toni drži brifing. Ivica petlja nešto oko nekog sica, Sonja prisluškuje Tonijev brifing, a Zoki Bošković je već u niskom startu sa svojim Volvom. Uvalismo mu se Mići, Bero i ja. Taman smo krenuli, a javlja se Toni da bi i on s nama. Šta ćeš... vratismo se tih 100 metara natrag... ipak je to Toni... a i nosi sa sobom neke čvarke i taze kruha...
Uz Zokijevu komandnu palicu Volvo nas je dobacio do starta za nepunih 15 minuta. A je auto...
Tamo već popriličan broj budućih pilota (15) i probrana selekcija poznatih faca. Od pothlađivanja smo se borili uz vatricu jutarnjom rakijicom, kuhanim vinom i čavracima od Tonija... Mislim ne napravljenima od Tonija, nego oni koje je donio Toni. Moremo mi izist puno više čvaraka nego bi ih se od Tonija dalo načinit. Da nebi bilo zabune...
Toni kao ispitivač odleti prvi, a mi ostali uz već opisane gudise sačekasmo da se odradi ispit, pa da krenemo iskoristiti ono što se iskoristiti dade. Je malo je zima, ali to ne umanjuje entuzijazam. Roman je ispred mene i već je ukopčan u svoju Omegu. Ona lagana tremica koja mi se uvlači pod ošit kad kerenem s krilom prema startu je prisutna. To uvijek shvaćam kao dobar znak, jer mi pomaže da se skocentriram i iz okoline izdvojim bitno od nebitnog. Znam da će nestati čim me krilo preuzme na startu. Lagani istok logički nameće rutu u prvoj fazi leta nakon poljetanja. Obilazak grbe sa istočne (lijeve) strane, pa ako se da nešto pokupiti, ok, ako ne piči na sljetanje pa na kilo i sifon kod gazda Martina.
Da to je bio plan.
Kao to obično biva, leđni start do savršenstva izdrilan u Edinoj i Tonijevoj školi prije 6 godina bili su neupitna stilska figura koja je svima izmamila uzdah oduševljenja. Ajme, kako je to lipo vidit!!! Pa još 'naki pilot u predivnoj crvenoj kukuljici...
Tri-četiri koraka i krilo već javlja: “Alo, nosim te, gazda!”. Lagano naginjanje natrag i daska sjedalice podvlači se pod guzu u nezamislivoj ljepoti tehnologije. Refleksna radnja zakačinjanja pete za kukuljicu u cilju uvlačenja u istu je ono što se odrađuje u sljedećoj sekundi. Upravo je toliko trebalo i trajati. Sekundu. No peta nije “zakačila” kako treba. Dobro. OK, ništa strašno. Ponoviti radnju dok se zemlja i dalje udaljava od tebe i dok se zauzima kurs prema lijevoj japetičkoj padini gdje moj pajdo iz Parafreeka nešto pegla. I drugi pokušaj završava kao i prvi. “Njuška” kukuljica tvrdoglavo ostaje ispod guzice.
WTF!!! Odlučno zalomim desnom nogom unatrag i nešto zakačim. Ok! To je to!
Yes qrac! Kako potežem nogu i dovlačim do druge noge te junački nagazim tako vidim da se karabineri od speeda zakačeni za krilo potežu prem dolje. “Untimjkutvju!” – zarežim kroz zube. Negdje u pozadini uma čujem vario kako pi-pi-pipuće neko dizanje. Desnom rukom uhvatim obadvije komande, a lijevom nastojim dohvatiti kukuljicu ispod sebe. Na opip skužim da mi je speed-bar nekako uspio doći između postave kukuljice i vanjskog neoprena. Vario i dalje vrlo umirujuće pi-pi-pipuće. Lijevom rukom hvatam speed bar u želji da ga oslobodim i u tom trenutku krajem oka vidim nešto što pokreće sva zvona na uzbunu. Drveće je postalo yebeno preveliko i to ravno ispred mene. Kao da je netko pomakao cijeli Jap i postavio ga meni na put. Prije bilo kakve suvisle reakcije dobivam šamar prvom granom neke ponosne bukve. U idućih dvije tri sekunde se sve pretvorilo u šuštanje i lomljavu dok sam se skupljao u fetalni položaj nastojeći primiti što manje udaraca.
Kako doišlo, tako proišlo.
Tišina koja je nastala učinila se totalno neprirodna. U stavrnost me vrati glas sa radio stanice. “PILOT U NEVOLJI! ŠTETA JE SLETIO U ŠUMU!”
“Sletio?” “SLETIO!!!” Hm. Ne bi rekao. Mislim da je to bio netko iz Parafreeka. Nisam skužio tko, ali je bio iznad mene. Uglavnom je dva puta preletio preko mene da me točno locira. Komunikacja na stanici se užarila. Javlja se položaj, Sonja sa starta pita jel sve u redu… čujem i Tonija. Svi nastoje pričati u isti čas… nikako da ja dođem na red. Znam kako se svima uvlači onaj grozni osječaj neizvjesnosti u srce. Znam, jer sam svaki put i ja proživljavao isto kad bih čuo za havariju kolege/brata pilota. Sad bi svi htjeli znati jeli sve OK, ali kanal je prve dvije minute zauzet i nikako da javim da sam prošao bez ijedne ogrebotine i sa, ne povrijeđenim, nego klinički mrtvim ponosom.
Konačno lovim pola sekunde tišine i javljam se svojim klasičnim uvodom “Šteta na vezi, Šteta na vezi! Dobro sam i potpuno neozljeđen. Visim između dva drveta na oko 6 metara iznad zemlje. Krilo se prebacilo preko krošnje i stoji stabilno. Nisam u opasnosti.” Sonja se odmah javlja:” Dobro! Super! Osiguraj se! Šaljemo odmah nekog do tebe.” Toni se odmah nadovezuje “Šaljemo odmah pojas i ostalu opremu. Da šaljemo i motorku?” Ja odgovaram: “ Mislim da će trebati. Ovo drveće djeluje dosta uvjerljivo.” Još jedna potvrda položaja i sad mi ostaje čekanje. Gledam oko sebe da li postoji način da se sam spustim. Teško. Jedini komad grane za koji se mogu uhvatiti mi je iza leđa, a bojim se okretati da ne poremetim ravnotežu krila koje se kao hobotnica omotalo oko krošnji iznad mene. Bolje da sačekam, jer ovih 6 metara do zemlje bi moglo jako boljeti. Uvlačim noge u kukuljicu (‘bem ti mater, kako sada lako ulaziš, ha!) da ušparam malo topline ako ovo potraje… a moglo bi.
Sad se počinje u glavi vrtjeti film unatrag. Nekako se prisječam da sam odlučio malo popeglati japetičku istočnu padinu i kao nebrojeno puta do tada malo se poigrati iznad starta. Zato sam i krenuo prema ovamo. Kako sam bio cijelo vrijeme u blagom dizanju uopće nisam obračao pažnju na okolinu već sam se bavio speed-barom. Očito sam u toj raboti nekako, bilo nagibom tijela, bilo komandama, usmjerio krilo u padinu i desilo se to šta se desilo.
O Bože, mislim si. Potpuno sam bio svjestan toga, da ako se dovoljno dugo bavim ovim sportom, da ću prije ili kasnije završiti na nekom drvetu ili nedaj bože većeg zla. Ali uvijek sam to zamišljao tako da će se prvo dogoditi neki brutalan kolaps krila u nekom jako živčanom danu, da ću možda baciti rezervu, a možda i neću, te da će ušumljenje biti zapravo spas a ne havarija. Samo sam se nadao da kad se to dogodi, da ću imati ljude oko sebe, prijatelje koji bi mi pomogli, kao što bi i ja njima bezrezervno pomogao…
Ali da ću se iz čista mira PARKIRATI u šumu, e to nebi pomislio ni u najbizarnijoj zajebanciji.
U tom i takvom razmišljanju začuh prve glasove kako se približavaju iz smijera starta. Kako je ispalo parkirao sam se nekih nepunih 300 metara od starta, tako da je dolazak ekipe za očevid i dešumizaciju bio vrlo brz. Došlo je nekih 10-15 ljudi. Nisam brojao. Uz Zokija Boškovića, Mićeg, Alena tuj je bilo još puno novih lica čija imena ne znam, jer ih još nisam imao čast pobliže upoznati… ali sam ih istog časa odmah sve zavolio. Naravno, sad kad su vidjeli da je sve dobro, krenula je zajebancija i podprcavanje. Fala Bogu da je tako. Za koju minutu stže i Sonja. Moja team leaderica! “Štetiću, nisi uopće fora!”, reče zauzimajuči stav majke koja špota svoga klinca –“Dok si bio u Feniksu štampao si kilometre, a sad kad si u PJK rušiš drveće! Nećemo ti to tolerirati!” Viseći onako kao krasan crveni ukras sa božične jelke, nemisleći puno, samo sam izvalio: “Pa kaj hošeš Sonja. Od svih koji su danas letili ja bum ostal najduže u zraku!”
Kroz takvu zajebanciju dostavljena je i oprema i krenulo se u akciju. Tu je moj junak postao Alen. Bez imalo razmišljanja čovjek se osigurao pojasom i popeo kao Spiderman na drvo desno od mene odakle je rukovodio cijelom opreacijom i ko-ordinirao ljude na zemlji. Gledajući ga to se sve činilo tako jednostavno i prirodno. Dobacivanje konopa, vezanje ispod karabinera, spuštanje… sve je išlo tako lako i prirodno i da neznam koliko su to zapravo teške radnje za neuvježbane ljude pomislio bih da je spašavanje ušumljenog “fumus vaginalis”. Na kraju je ispalo puno teže skinuti krilo, ali Alen je poslu prionuo s toliko volje kao da je to njegovo vlastito krilo. Uglavnom dva sata nakon mog prvog kontakta sa šumom sve je bilo odrađeno, uključujući i inspekciju krila i raspetljavanje špagica. Kao I pilot I krilo je prošlo neoštećeno. Taman sam krenuo slagati krilo, kad onako iz fore izjavim “kako mi se neda sada slagati krilo”. Zoki sugerira: “Pa odleti ga!”
“Hoćeš ti? Ja ti spustim auto, a osim toga nisam zaslužio letiti danas!”
Jedva sam uspio završiti rečenicu, a Zoki mi je već tutnuo u ruku ključ od auta i nabacio sjedalicu. Za minutu je već bio u zraku.
Bio sam na pola puta do dolje kad se Zoki javlja da je sletio kod Ivice Kneževića te se I ja uputih tamo.
Na kraju sam ipak ostvario dio svog letačkog plana toga dana.
Zaključili smo ga uz kilo i sifon kod gazda Martina.
P.S.: Hvala svima koji ste, umjesto da ste letjeli i uživali taj dan, poklonili to vrijeme meni. Ja bih bezrezervno isto učinio za svakoga od vas, gdje god i kad god zatrebalo.
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 702 / 
: 5
DHV 2-3
da se razbudiš i sve dobro provjeriš