Nakon odlične Makarske, došao je na red drugi zajednički klupski izlet, ovaj puta u austrijske Alpe na samoj granici s Njemačkom, mjesto imena Kössen, razlog okupljanja testiranje opreme za paragliding, puno letenja a još više dobre zajebancije, cuganja i druženja.
Po običaju, jedno je plan, a drugo izvedba istog. Nalazimo se u Španskom s idejom da se krene do pet sati, neki članovi ekipe kasne, na kraju je već prošlo pola sedam dok nismo krenuli iz Brežica s novom plinskom bocom, jerbo je Jurina seka kupila i zaboravila staviti u gepek istu, tako da imamo prvu dramu još i prije samog početka road tripa. Atmosfera u kombiju podebljava se pivom i vinom, stajemo valjda na svim benzinskim crpkama koje rade i prodaju cugu i tako stižemo u Austriju koja je djelomice u poplavi. Iako je dio ceste zatvoren, neki lik na benzinskoj preporučuje nam da zanemarimo znakove i jednostavno nastavimo voziti u istom pravcu, dolazimo do dead enda, teška mašinerija i dva mladića s baterijama koji nam mašu da se vratimo jer je most ispred urušen od silne vode koja je prošla. Imamo sreće da voze u istom smjeru kao mi, tako da ih samo pratimo i dolazimo do željene destinacije dobrano poslije 1 sata u noći, nakon skoro osam sati provedenih u kombiju.
Kao pravi Balkanci, ignoriramo natpis na glavnom ulazu u kamp "zabranjeno korištenje motornih vozila poslije 22.30 sata", vadimo šatore i uz previše buke i smijeha slažemo naš privremeni dom. Nije dugo trebalo dok nije došao prvi susjed da nam, pojednostavljeno rečeno, jebe mamu što smo ga probudili, prijeti da će pustiti ćuku na nas.
Budi nas sunce, još i prije osam sati je dovoljno vruće da nema smisla nastaviti kuhati se u šatorima, pokušavamo si napraviti kavu, ali nemamo sreće s plinskom bocom, koja je nekompatibilna s ponesenim kuhalom. Najpametnije nam se čini što drugo, nego ići kod žene lika koji nas je htio ubiti noć prije zbog buke, da je žicamo pomoć oko doručka. Priprema nam jaja i hrenovke, a i kavica je brzo gotova na backup Tininom planinarskom kuhalu. Pas ubojica zapravo je samo prestrašeni njemački ovčar koji bi se htio igrati. Da ne ispadnemo totalni krkani, u znak pomirenja poklanjamo ženi domaću deliciju, slavonski kulen, Nikolinih ruku djelo.
Odlazimo na recepciju prijaviti dolazak "malo prije", i još nam matematika ne ide najbolje pa nas ima jedan manje nego zaista jest, tak da nas noćenje ispada za cijeli vikend 73 eura, tj. ravno 80 kuna po blentači. Sanitarni čvor dovoljan je razlog zašto ne treba ići kampirati na divlje, u blizini je i trgovina s ok cijenama što se cuge i vode tiče, imamo slavinu pokraj šatora na kojoj piše "nepitka voda", no pošto većina nazočnih ne vlada germanskim jezikom, za njih napisano ne vrijedi, malo soka od bazge da prikrije okus i dobro, vjerojatno bolje kvalitete nego što nam toči gradski vodovod u ZG-u.
Mjesto događanja testivala udaljeno je pet minuta hoda od kampa ili dvije minute vožnje kombijem. Parkiramo se na samom ulazu žičare, kupujemo si vikend-karte za istu, košta nas 38 eura po glavi. Uz samo sletište hrpa je proizvođača krila, sjedala i ostalih relevantnih pg proizvoda. Ideja je da ostaviš osobnu/putovnicu i dobiješ krilo za test let, sjedneš u gondolu, odvezeš se 12ak minuta gore do vrha brda na nekih 1450 metara, prošetaš par sto metara do starta, i onda rocknroll.
Atmosferu prvo jutro remeti helikopter zbog kojega je nemoguće startati više od sat vremena. Sjedimo s ostalim letačima, priča je da se neka cura spucala u stijene na samom vrhu brda, gledamo helić kak pomoću užeta izvlači dvoje pripadnika austrijske varijante GSS-a s nastradalom djevojčicom. S helikopterom odlazi i niska naoblaka, dan će biti obećavajuć, kopčamo se i idemo vidjeti kakav je Kössen iz zraka.
Moje prvo krilce je Rook od Triple Sevena, dosta živahan hi-end en B, iliti malo žešći 1-2. Start je dosta prostrana livada, ali je vjetar većinom lagani ili totalni bok. S desne je strane žičara koju treba izbjegavati i mali start a la RGS. Znači, digneš si krilce i trčiš ko Forrest, uz slalom izbjegavanja krila i ostalih letača koji ti se nalaze na putu. Ivica mi se kasnije smije da izgledam kao razapeti Isus s raširenim nogama, ali nema šanse da puštam komande dok nisam skroz iznad provalije, kako bi se namjestio u sjedalo; radije ispast seljak nego past na tlo.
E, sad, nemam trackove ali imaju Nikola i Daniel, curiona traje nekih 15-20 minuta, ako odeš odmah udesno možeš peglati koliko ti srce želi. Službeno sletište je livada uz štandove, ali ima tu nekih kuća i krovova, pokraj su još razni pašnjaci i druge doslovce kilometarske livade, tako da sam ja najčešće završio na nekoj od njih i pješačio par sto metara nazad. "Problem" je što te livade drže, nekad ti treba i više od pola sata da se prizemljiš, zadnjih sto metara postaje turbulentno, pa tko hoće gađat piku nek gađa, po meni je km dužine s pol km širine puno ljepši izbor, pogotovo uz upozorenje "ta nabrijana krila su vam prebrza, vi početnici se lomite pri slijetanju jer ne znate usporit".
Prvi dan je savršen, odrađujemo po 4-5 letova po glavi, različitih dužina, od curione do peglanja od više sati. Meni je svaki let na drugom krilu, ne znam više ni sam koja su sve bila, neki Air design, Swing, Gradient, Rook, Pawn.
Ako ogladniš, imaš kombi kod žičare i u njemu previše hrane, pečenih pilića, šnicli i svašta nešta za samo sto ćuna po glavi. Vodu si možeš kupovati za 2.5 eura za pola litre gore na vrhu brda, za pol eura dve litre dolje na sletištu, ili jednostavno dok si uzimaš krilo pitaš lika na štandu da ti pokloni bocu, jer svaki od štandova ima par gajbi koje su dobili od organizatora.
Žičara radi do nekih 17 sati, pa tko iscuri iscuri, a tko ostane lebdjet može peglati koliko mu/ joj je volja. Idemo nazad prema kampu, tuširanje i hladna piletina s domaćim kruhom, vino i pivo. Družimo se s Hrgom i Boxom, jedinim drugim Hrvatima koji su došli na testival, osim nas sedmero veličanstvenih.
Drugi dan, nedjelja, ujutro opet sunce bez ijednog oblaka. Susjeda nam peče omlet, pakiramo šatore i odlazimo platiti smještaj, kako bi iskoristili dan za letenje i mogli čim prije krenuti kući. Na startu ne izgleda bajno, pod oblakom smo i čekamo sat vremena dok se nije pročistilo.
Idem prvi let s Ozone Rushom. Ostajem zadnji od naše ekipe, gledam neki tandem kak se odstartao i zapeo u tuđe krilo koje je bilo rasprostrano za start (nasreću bez ukopčanog pilota u njemu). Nakon njega starta lik s kravatom koji se ne uspijeva više prizemljit pa takav odlazi ravno van na sletište. Vidim neku poljsku školu pga, hvatam njihovog instruktora za rukav, reko brate, zemljače, de ti malo dođi vamo da navijaš za mene. Tip se prebacuje na našu balkansku frekvu, govori ti cijelo vrijeme na stanicu i dok je samo metar-dva iza tebe: "dobro ti je krilo, ajd gas" i onda kad si u zraku ti još poželi dobar let. Vadim stanicu, kažem "Dziękuję bardzo" i odlazim iscuriti na sletište.
Drugi let nam je i zadnji, iako to još ne znamo u tom trenutku. Bio sam na krilu Nova Mentor 3, totalno oduševljen pilom. Peglam iznad starta, uspijevam doći među 5 najviših, iliti "veliku djecu" na igralištu. Vidim Ivicu na žutom krilu "Sky-man", pratim ga neko vrijeme, peglamo skupa greben. Mentor do jaja, fino reagira, dosta je brz, nemam nikakav bad feeling. Ostajem tako skoro sat vremena u zraku, spuštam se ušima dolje, imam najmekše slijetanje u životu, otišao ravno u vjetar, par sto metara od starta i spuštam se ko beba. Toliko o paranoji "nabrijanih" krila.
Žicam Novu da mi daju još jedan krug na bebi, ali, nažalost, na startu je prejak vjetar. Nikola i Tina sjede gore preko sat vremena u parawaitingu, pridružujemo se mi ostali, Ivica i Daniel, naravno, odlaze u zrak, Nino i Nikola se odlučuju riskirati i poletjeti, ostatak družine spušta se zadnjom žičarom do kombija. Čeka nas večera u kampu, susjeda će nam podgrijati špagete koje smo joj ostavili, ravno u 18 sati.
Kulen mora da je bio odličan, umjesto podgrijanog lonca špageta kojeg smo planirali pojesti u kombiju, na podu, kako već, susjeda nam je servirala za stolom, s tanjurima, sokom, ribanim sirom, kompletan show program. Skeptični Daniel nakrkao se mesnog doručka pa sjedi u kombiju i gleda gole tete na mobitelu, dok mi ostali objedujemo i čekamo Nina. Ne znamo jel startao, ne odgovara na radio stanicu ni mobitel.
Konačno se javlja da je sletio, čekao na startu skoro sat vremena, otišao na RGS start, tamo ugazio u smrdljivo minsko polje, iliti balegu od krave i još zamazao krilo…objašnjavao je kasnije na štandu UP-a da je inače dečko sa sela i groundhandla u štali, pa da nije zadovoljan performansama.
Siti i zadovoljni, uspijevamo krenuti pravac doma prije 19 sati. Vozimo uz malo stajanja i dolazimo u ZG prije 1 sat u noći.
I šta reći za kraj, osim da je bila totalna pozitiva. Zaboravio sam spomenuti hrpu detalja koje život znače. Nikola je npr. izgubio novčanik, vratili nam ga na blagajni gondole, tj. pronašao nas neki radnik, logično zaključivši na osnovi dokumenata da je vlasnik istih vjerojatno kod nas u (hrvatskom) kombiju.
Prognoza za vikend bila je nestabilna, ali opet je bolje pouzdati se u našeg učitelja letenja, koji je očito nakon silnih godina nešto i naučio, a ne vjerovati u kompjuterska predviđanja "kiša, kiša i samo kiša". Trošak za benzin bio je 50 eura po glavi, gondola 38, spavanje 11 eura, hrana 100 kuna. Cugu ne računam jer su neki od nas uspjeli popiti sto eura, a neki su si ponijeli od doma, tak da smo na nekih 900tinjak kuna sveukupno.
Za kraj par fotki:
https://plus.google.com/112985069042344564841/posts/BEEyppAhEMe
Prijava
Registracija
Najave odlaska
na letenje (0)
ČPP
Pretražnik
: 324 / 
: 9
DHV 2-3
