Obično postavim svoj video uradak i završim priču o letu toga dana, no danas mi oprostite što bih želio čuti mišljenja stručnih ljudi i pilota većeg iskustva no što je moje i samim time uništiti Vam idilu čitanja nepreglednih prepiski na temama Otvoreno državno prvenstvo Hrvatske 2015, pa osvrt komisije na post ovoga, pa replika onoga, prigovora na citate, nije ovako nego je onako, nije drek, nek se pas posro. Tužno je sve to... Tužno.
Kako i naslov kaže 15.04.2015. Kalnik. Dogovor je da ipak idemo na Kalnik iako bi moglo biti više vjetra, no šta je to za nas iskusne pilote koji pohodimo Kalničko gorje godinama. Ništa, trice.
11 Zagreb, Billa novozagrebačka pored ranžernog kolodvora, 12 Kalnička kljet, jer Bela više ne prima goste. 13 zakopčan, spreman za let. Nabrijan do visuljaka. Idem na 1700, pa dalje.
Start sa dosta čeonog vjetra i dosta boka, ispaljivanje uljevo tako da sam izgubio ravnotežu u okretu. Iako nisam omastio patos na snimci izgleda puno gore, pa pračka u nebo.
Interesantno je pogledati na videu vario na mojoj nozi kako divlja. Čas dizanje, pa sekundu kasnije nispon. Krilo je, fala Bogu i Skywalku, a možda i malo meni, bilo uvijek iznad mene, no divljalo je konstantno, šuškalo, prijetilo kakvim nepodopštinama. Par puta sam curio poput kante nakon lovačke fešte, par puta dizao. Nekoliko puta odlučio pobjeći na sigurne ruke majčice zemlje, pa se opet vraćao u veš-mašinu uvjeravajući sam sebe da to nije tako strašno i dalje se nadajući onih 1700 sa početka teksta.
I nije, nije bilo tako strašno, danas, kada sam x puta prevrtio snimku, prevrtio pohranjene zapise sive mase, no jučer mi je trebao apaurin nakon leta. O da, one burbon , one scotch, one beer, ne nužno tim redom i ne nužno u pomenutim količinama. Klijet kalnička nije baš mjesto na kojemu se može nešto zahtjevati, pa sam riješio problem konzumirajući zadnji dio narudžbe u većim količinama opravdavajući se kako činim uslugu pivovari kojoj je promet u laganom padu zadnjih godina.
Moje ruke. Meni interesantno. Nesvjesna radnja kojom stalno opipavam zategnutost komandi i doziram silu po mojoj procjeni optimalnu za situaciju u kojoj se trenutno nalazim. Na videu se čini da je to dosta grčevito, dosta impulzivno, no ja sam valjda samo želio osjetiti komande, upravljati krilom, a ne da ono upravlja samnom.
Vjetra je bilo dosta,termika je uz vjetar zanosila moje krilo i pod 90 stupnjeva u odnosu na smjer leta, penjao sam na rikverc, ispadao iz stupova na sve strane, pa i one zadnje, gdje me je čekao nispon koji su bili jednako neugodni kao i nagla dizanja. Speed nisam dirao tokom cijelog leta jer su uvjeti bili toliko rastrgani da bi mi možda koristio prve dvije sekunde, a onda se doveo u slanje.
Sve u svemu, nije bilo kritičnih situacija, barem ih ja nisam osijetio osim možda start. Možda je nekome sa zemlje izgledalo drugačije, no ja sam se osjećao jednako sigurnim kao kada u špici trebaš otići sa istočnog dijela Zagreba na zapadni.
Startao sam prvi i junački se borio sljedečih 45 minuta. Sletio u 13.45 u čisti zapad gotovo vertikalnim propadanjem pored SP Zokija Ristovskog, pozdravio ga i na jedvite jade spakirao krilo koje je lepršalo na vjetrušini kako mu je bilo volja.
Ostalo znate... One burbon, one scotch, one beer, beer, beer, beer...
http://xcglobe.com/olc/index.php/catalo ... 618151&map