|
Drago mi je da ti se krilo đasvi.
PS: sjetio sam se (kad sam ugledao datum 2.3.) jednog letenja 1996. na Japu na isti datum. Super vrijeme, prvi letiv dan s termikom nakon zime. Skupilo nas se puno. Svi nekaj vrtkamo. Toplendam. Odstartavam Ninu i druge školarce na visince (mislim da je Ivica bio dolje), dan se čini savršenim, a onda su krenuli problemi. Prvo ide Nina za još nekim letačima (mislim da je dvoje prije nje poletilo). I okreće desno oko grbe. Međutim zadržava smjer i dalje desno i leti preko šume, umjesto da izađe nad sela i dalje od padina. Nisam siguran da smo imali radio komunikaciju, mada mi nekako zvoni u glavi da sam vikao da mijenja smjer. I tako jezdi njen viola FB Apache preko japetičkih gudura i nestaje u jednom od kanala. Valjda je izašla, mislimo i komentiramo. Odpedaliravam još neke školarce i ponovno startam da odletim dolje, pa da vidimo što se sve dogodilo. Iz današnje perspektive izgleda banalno, ali u doba bez mobitela i s rijetkim radio stanicama informacije su se dobivale neposrednim opažanjem na terenu.
Dakle, moram dolje. Uglavnom slijećem i pakiram opremu. Uokolo su svi oni koji su letjeli, ali nema Nine. Potrebno je organizirati potragu. U jednom trenutku gledam i ne vjerujem. Na Japu polijeće krilo koje bi trebao letiti Srećko. Onda mi dioptrija nije bila takva kao danas i sjećam se da sam prepoznao srećkovu trenirku. Srećko je trebao pričekati da se vratim i da onda poleti. Strogo sam mu zabranio let bez nekoga od nas. I leti Srećko, pa okreće malo lijevo, pa malo desno. Majstor pegla padinu. Mislim si, he, he, vidi ga kako je dobar, ali nije me poslušao i natrljat ćemo mu Ivica i ja uši. Nije loš. Evo ga ide prema nama, leti pravocrtno, sve OK, ali ne mogu prijeći preko toga da je letio bez dozvole. Ivica je tu sad pored mene i slaže se. Evo ga, ulazi u Svetojansku depresiju i leti prema sletištu. Spušta se, još je niže i onda show -pravi šou. A mi gledao k'o telci. Srećko zapinje krilom za žice i događa se jo-jo efekt. Tijelo nstavlja naprijed, krilo i špage ga zadržavaju, pa povlače prema natrag. I za 10 sekundi ljuljanje se zaustavlja, krilo je zgužvano u ruži i frcaju iskre. Mi objesili vilice i uletilo nam tupilo od nekuženja. Gledamo jedan drugog u čudu. Trenutak konsternacije i zbunjitisa, a onda se jedna gospođa proderala da je nestalo struje i da kak' bu sad spekla nekaj do kraja.
Trčimo do Srećka koji visi na visini od 3-4 m dok se i ostale gospođe se javljaju s istim problemima, nema struje u cijelom kraju. Nedjelja je, taman vrijeme pred ručak.To je nekakv strujni vod koji siječe prilazu udolinu sletištu, a susjedni električni stupovi su na krajevima te udoline i na povišenom dijelu, a najveća visina je, naravno, po sredini udoline. I tako Srećko visi, mi sve bliži i izgleda jako obješeno. Da li mrda?! Visi mu jedna ruka, onak jako onesvješteno. Stižemo pod njega i vidimo da se miče. Laknulo nam je. On zapomaže da ga spustimo čim prije. Kak do njega? U tom trenutku silaze muškarci iz obližnjih kuća i kleti. Svi imaju neke vlastite brilijantne ideje (čuveni VBI efekt koji će tek kasnije Box uvesti u našu terminologiju). Jedan viče da se penjemo jedan na drugoga u piramidu, drugi da mu nešto dobacimo, pada i ideja da se otkopča i da skoči, ali Srećko odbija vrlo hrabar kaskaderski prijedlog. Spušta se i poštar svojim apencem. Silaze 2 traktora. Vika i galama, a onda Ivičin krik - "DOSTA, SVI ZAŠUTITE! TIHO!". I svi umukoše. "Idemo se organizirati!", zapovjednički će Ivica. Usmjerio je jedan traktor s kabinom ispod nesretnog Srećka, pa onda još trojicu gore na krov kabine, dodali smo im lojtre i evo, skoro se došlo do Srećkovih nogu. Međutim, Srećko se ne želi otkopčati. Zapomaže da će pasti i slomit se. Onda se Ivica, vidno smireniji nego maloprije, penje na lojtre i dolazi do Srećka. Otkopava ga i prihvaća. Srećko se spušta, ona trojica upeli se iz sve snage i drže dvojicu na lojtrama, na traktorskoj kabini. Srećko silazi, klekne na zemlju i poljubi je te se okrene prema nebu i načini znak zahvalnosti.
E, još jedan detalj. Čim ga je Ivica otkopčao i Srećko kliznuo iz sica, sice se ispraćkao prema žicama i krilu te ostao visiti još više nego ranije. Nema šanse da mi to skinemo. Padaju VBI kao na traci: pili stup, prebaci uže i napinji traktorm žice da se smanji visina krila itd. Pada napokon i konačan prijedlog (najpametniji po sudu svih nas) da pozovemo Elektru. I tako, nema niti 2h evo i elektrine ekipe. Spuštaju žice, prvo s jednog, a onda i s drugog stupa. Raspetljavamo krila iz žica i skužimo da je Srećko tijelom prošao kroz njih. Kakav sretnik.
Sve se fino završilo, kad sam se sjetio Nine. Pa di je Nina zavšila? Dolazimo do crkve i birtije, ispitujemo da li je netko što vidio i trag nas navodi na Šumske dvore. Parkiramo kod Dvora i krećemo u šumu planinarskim putem prema Japetiću. U šumi nailazimo na nekog čovjeka s psom koji nam govori da je netko na drvetu malo gore više. Vodi nas do tamo, pronalazimo Ninu i padobran visoko na krošnji bukve, golog debla minimum 6 m od zemlje. I još k tome je i teren vrlo strm. Dolazi ekipa s alpinističkom opremom i jedan se penje uz deblo, a drugi ga zihera. Nina je bez glasa. Izgubila ga je derući se i dozivajući 3-4 h. Traži pljugu, šaljemo joj po špagici pljugu i upaljač. Malo je uplašena. Penjač dolazi do Nine, osigurava je (ona je visila u stolcu, ali se popela na jednu granu i zamotala špagama za granu) i spušta niz deblo. Već je drhtala što od zime, što od umora i straha. Kupimo opremu i spuštamo se prema autima. Krilo ostavljamo do sutra. Mrači se. Huu, kakav dan. I ponovno sam ga proživo.
Hvala na pažnji.
_________________ Take'Air
|