Nije baš tema o letenju, ne zamjerite, ali mi daje krila, kao nekada davno '91. godine, kada sam mlađahan otišao u rat možda i nesvjesan mogućih posljedica koje se mogu desiti u toj najgnjusnijoj raboti koju je čovjek izmislio. Krenuo sam praktički iz vlaka koji me dopeljao iz JNA u Zenge. Kuhalo se ovdje na veliko, ako se sjećate balvan revolucije, pa prvih žrtava, zbjegova. Tada sam mislio da činim pravu stvar, braniti svoje ognjište, svoje najmilije, prijatelje, svoju Hrvatsku. Gdje je trebalo, ja sam išao prvi, nije bilo pitanja "što ako", "pa mene je strah"...( a bilo me je strah, priznajem i ja sam samo čovjek). Vodila me ideja da dam svoj obol za bolju budućnost, da ja sudjelujem u nečemu velikom, za život kao iz bajke. More će dovlačiti turiste, Slavonija će sve to hraniti, ostali će raditi i svi ćemo uživati u plodovima našega rada. Švicarska. Super, to je ono što želim za sebe, za svoju djecu koju tada još nisam imao, za svoje roditelje i za one koji žele, ali iz nekog opravdanog razloga ne mogu aktivno sudjelovati u stvaranju nove povjesti.
Sve je to završilo našom pobjedom, slavilo se, euforija na vrhuncu, svi smo tada bili Hrvati. I oni koji jesu i oni koji nisu, a i oni koji se prave da jesu, a ustvari nisu, Ukratko svi, svi smo mi tada bili Hrvati sa velikim H.
Euforija kratko traje, pogotovo kada se vratiš doma i vidiš da su sve tvornice rasprodane " za jednu kunu", kada vidiš da je pola Hrvatske razoreno, da se ljudi nemaju gdje vratiti, da ih zagarantirani posao više ne čeka. I od tada polako kopne ideje o maloj Švici, vraćamo se tamo gdje nam je mjesto, na Balkan, jer jedino se tamo može desiti da se krivac zna, ali mu nitko ne može ništa. Da se sve pokrade, a nitko ne odgovara zbog toga. I kao kec na jedanaest, pošalju nam generale u Haag. Pljuska, šamar, triska, vritanjak, katastrofa, za nevjerovati. Naši generali krivi što smo se branili od agresora, od ljudi koji su na pragu 21 stoljeća radili konc logore, punili masovne grobnice...
Tko je ovdje lud... ja znam tko nije, ali...
I tako iz dana u dan sve je bilo teže, a svijetlo na kraju tunela se još ne vidi. Letargija se uvlači u sve pore društva i onih koji imaju posla, pa zarade kakvu crkavicu, a ponajviše onih koji nemaju za kruh i mlijeko. Zavlačimo se u svoje misli, trčimo da bi prehranili obitelj, jer to je danas teško, planemo i na najmanju iskricu, gubimo se u ovom surovom vremenu. Crnjak no jaja.
Ja sam od rođenja pozitivac, uvijek prokušavam tu energiju podjeliti sa drugima, pa tako i svo ovo vrijeme mislim i vjerujem da će doći vrijeme kada ćemo biti nagrađeni za uloženi trud. Nisam neki vjernik, ne odlazim u crkvu redovito, pomolim se za volanom, na WC-u, u birtiji... onda kada osjećam potrebu za tim. "Bože pomozi nemoćnima, pokaži nam pravi put i daj mi znak".

Eto naši generali oslobođeni, čujem po svim točkama optužnice. To je znak, to je nešto.
Sjedim u kancelariji, mrtav umoran od proteklih dana na terenu, pokušavam zadržati suze da ne teku, ali jedna drugu love i ne mogu si pomoći. Ma 'ko ga je..be. Već sam napisao da sam samo čovjek. "Neka teku, pa će manje boljeti" , neko je negdje već opjevao.

Ova vijest dala ni je tako potreban elan da nastavim dalje još večom voljom, večom žestinom, da sam to morao podjeliti sa Vama.
Ipak ima nade za nas....

Još jednom, ne zamjerite što sam ovaj post stavio baš ovdje pod "Općenito" jer je baš, prigodno, na vrhu liste tema.
Pozdrav svima koji su me shvatili što ja ovdje laprdam.

Živio sam dio svog života u Banjoj Luci. Tamo su mi roditelji umrli. I tamo im je grob. I svaki put, kad idem tamo, da im uredim grob, susrećem se s ljudima koji imaju pun qrac teorija o svemu ovome što nam se događalo ovih godina. I čkomio sam, nisam bio siguran trebam li im odgovoriti, drsko, u lice ... Nakon ovog, ovakvog, velikog dana, osjećam se slobodnim Hrvatom, koji može bilo kome, bilo kad, reći u lice, da je ova zemlja oslobođena pravednim mačem. Rat je konačno završen, i moja zemlja više nije na stupu srama. Dapače, moja zemlja je ponosita, a ja sam njen posvojeni sin, ponosit što sam tu, sad i ovdje.

Sjedio sam, sam u jutro u boravku doma i gledao i slušao direktni prenos iz Haga. Kad sam čuo da su generali oslobođeni počele i meni kao vjerujem i mnogima teč suze. Pitam se, pa kaj to toliko srcem doživljavam. Pa kakvo sam ja muško. Sam sam sebe iznenadio kak me usrečilo. Godinama nije u ovu našu zemlji iz vana došlo ništa pozitivno.Do čega god dolazimo put nam je strašno trnovit. Napokon nešto.Ma nije nešto! Prekrasno je! Za pravdu i sreču nas kao naroda i ovo dvoje ljudi. Mozda neko i je kriv za neke stvari, ali ovo dvoje ljudi to, vjerovao sam uvjek, nisu bili. Nisam se mogao pomirit sa činjenicom da su žrtvena janjad i da če za nas i ovu Hrvatsku, ležat do smrti u zatvoru.Sretan sam radi njih i Pravde. Probudila se u meni nada da možda ipak ima pravde na ovom svjetu i da nam ova evropa u koju idemo, koja nam je sudila, a protiv koje sam glasao, ipak donese, ako ne za nas, barem za našu djecu nešto dobro? Voljet ču ih više. Voljet ču i "naše susjede više, jer ču biti ne samo pred sobom nego i cjelim svjetom i njima, čista obraza! I neču se to sramit nikom i pred nikim reč!
Ljep vam pozdrav letačka družino i ajmo sutra nekam na letenje.

Evo i ponekih slikica i mali klipić sa Trga u petak. Uspio sam doći sasvim blizu.
Isprika na kvaliteti, ali apsolutno dočarava štimung.


https://picasaweb.google.com/1071093207 ... /Generali#