Još trebam izvježbat radit filmiće, al evo prvog leta sa novom igračkom...

Vježbaj onda prvo rihtanje rezolucije...

Ma rezolucija nije uopće bitna dok ima ac povlaka dc.

Drago mi je da ti se krilo đasvi.

PS: sjetio sam se (kad sam ugledao datum 2.3.) jednog letenja 1996. na Japu na isti datum. Super vrijeme, prvi letiv dan s termikom nakon zime. Skupilo nas se puno. Svi nekaj vrtkamo. Toplendam. Odstartavam Ninu i druge školarce na visince (mislim da je Ivica bio dolje), dan se čini savršenim, a onda su krenuli problemi. Prvo ide Nina za još nekim letačima (mislim da je dvoje prije nje poletilo). I okreće desno oko grbe. Međutim zadržava smjer i dalje desno i leti preko šume, umjesto da izađe nad sela i dalje od padina. Nisam siguran da smo imali radio komunikaciju, mada mi nekako zvoni u glavi da sam vikao da mijenja smjer. I tako jezdi njen viola FB Apache preko japetičkih gudura i nestaje u jednom od kanala. Valjda je izašla, mislimo i komentiramo. Odpedaliravam još neke školarce i ponovno startam da odletim dolje, pa da vidimo što se sve dogodilo. Iz današnje perspektive izgleda banalno, ali u doba bez mobitela i s rijetkim radio stanicama informacije su se dobivale neposrednim opažanjem na terenu.

Dakle, moram dolje. Uglavnom slijećem i pakiram opremu. Uokolo su svi oni koji su letjeli, ali nema Nine. Potrebno je organizirati potragu. U jednom trenutku gledam i ne vjerujem. Na Japu polijeće krilo koje bi trebao letiti Srećko. Onda mi dioptrija nije bila takva kao danas i sjećam se da sam prepoznao srećkovu trenirku. Srećko je trebao pričekati da se vratim i da onda poleti. Strogo sam mu zabranio let bez nekoga od nas. I leti Srećko, pa okreće malo lijevo, pa malo desno. Majstor pegla padinu. Mislim si, he, he, vidi ga kako je dobar, ali nije me poslušao i natrljat ćemo mu Ivica i ja uši. Nije loš. Evo ga ide prema nama, leti pravocrtno, sve OK, ali ne mogu prijeći preko toga da je letio bez dozvole. Ivica je tu sad pored mene i slaže se. Evo ga, ulazi u Svetojansku depresiju i leti prema sletištu. Spušta se, još je niže i onda show -pravi šou. A mi gledao k'o telci. Srećko zapinje krilom za žice i događa se jo-jo efekt. Tijelo nstavlja naprijed, krilo i špage ga zadržavaju, pa povlače prema natrag. I za 10 sekundi ljuljanje se zaustavlja, krilo je zgužvano u ruži i frcaju iskre. Mi objesili vilice i uletilo nam tupilo od nekuženja. Gledamo jedan drugog u čudu. Trenutak konsternacije i zbunjitisa, a onda se jedna gospođa proderala da je nestalo struje i da kak' bu sad spekla nekaj do kraja.

Trčimo do Srećka koji visi na visini od 3-4 m dok se i ostale gospođe se javljaju s istim problemima, nema struje u cijelom kraju. Nedjelja je, taman vrijeme pred ručak.To je nekakv strujni vod koji siječe prilazu udolinu sletištu, a susjedni električni stupovi su na krajevima te udoline i na povišenom dijelu, a najveća visina je, naravno, po sredini udoline. I tako Srećko visi, mi sve bliži i izgleda jako obješeno. Da li mrda?! Visi mu jedna ruka, onak jako onesvješteno. Stižemo pod njega i vidimo da se miče. Laknulo nam je. On zapomaže da ga spustimo čim prije. Kak do njega? U tom trenutku silaze muškarci iz obližnjih kuća i kleti. Svi imaju neke vlastite brilijantne ideje (čuveni VBI efekt koji će tek kasnije Box uvesti u našu terminologiju). Jedan viče da se penjemo jedan na drugoga u piramidu, drugi da mu nešto dobacimo, pada i ideja da se otkopča i da skoči, ali Srećko odbija vrlo hrabar kaskaderski prijedlog. Spušta se i poštar svojim apencem. Silaze 2 traktora. Vika i galama, a onda Ivičin krik - "DOSTA, SVI ZAŠUTITE! TIHO!". I svi umukoše. "Idemo se organizirati!", zapovjednički će Ivica. Usmjerio je jedan traktor s kabinom ispod nesretnog Srećka, pa onda još trojicu gore na krov kabine, dodali smo im lojtre i evo, skoro se došlo do Srećkovih nogu. Međutim, Srećko se ne želi otkopčati. Zapomaže da će pasti i slomit se. Onda se Ivica, vidno smireniji nego maloprije, penje na lojtre i dolazi do Srećka. Otkopava ga i prihvaća. Srećko se spušta, ona trojica upeli se iz sve snage i drže dvojicu na lojtrama, na traktorskoj kabini. Srećko silazi, klekne na zemlju i poljubi je te se okrene prema nebu i načini znak zahvalnosti.

E, još jedan detalj. Čim ga je Ivica otkopčao i Srećko kliznuo iz sica, sice se ispraćkao prema žicama i krilu te ostao visiti još više nego ranije. Nema šanse da mi to skinemo. Padaju VBI kao na traci: pili stup, prebaci uže i napinji traktorm žice da se smanji visina krila itd. Pada napokon i konačan prijedlog (najpametniji po sudu svih nas) da pozovemo Elektru. I tako, nema niti 2h evo i elektrine ekipe. Spuštaju žice, prvo s jednog, a onda i s drugog stupa. Raspetljavamo krila iz žica i skužimo da je Srećko tijelom prošao kroz njih. Kakav sretnik.

Sve se fino završilo, kad sam se sjetio Nine. Pa di je Nina zavšila? Dolazimo do crkve i birtije, ispitujemo da li je netko što vidio i trag nas navodi na Šumske dvore. Parkiramo kod Dvora i krećemo u šumu planinarskim putem prema Japetiću. U šumi nailazimo na nekog čovjeka s psom koji nam govori da je netko na drvetu malo gore više. Vodi nas do tamo, pronalazimo Ninu i padobran visoko na krošnji bukve, golog debla minimum 6 m od zemlje. I još k tome je i teren vrlo strm. Dolazi ekipa s alpinističkom opremom i jedan se penje uz deblo, a drugi ga zihera. Nina je bez glasa. Izgubila ga je derući se i dozivajući 3-4 h. Traži pljugu, šaljemo joj po špagici pljugu i upaljač. Malo je uplašena. Penjač dolazi do Nine, osigurava je (ona je visila u stolcu, ali se popela na jednu granu i zamotala špagama za granu) i spušta niz deblo. Već je drhtala što od zime, što od umora i straha. Kupimo opremu i spuštamo se prema autima. Krilo ostavljamo do sutra. Mrači se. Huu, kakav dan. I ponovno sam ga proživo.

Hvala na pažnji.

Misliš: Ako Crkneš - od velikog naponu - Dobiš Cenera?

Sjetio sam se, kad sam pročitao ovo, priča Broja Jedan.

He.. he... kako prigodno!